Napokon me probudila prigušena svjetlost još jednog
oblačnog dana. Ležala sam s rukom preko očiju,
iznurena i ošamućena. Nešto, neki san koji sam pokušavala
upamtiti, nastojalo mi se probiti do svijesti. Prostenjala
sam i prevrnula se na bok, nadajući se da će mi
se san vratiti. A onda mi je jučer nahrupio u
svijest.
"O!" Uspravila sam se u sjedeći položaj tako brzo
mi se u glavi zavrtjelo.
"Kosa ti izgleda kao plast sijena ... ali sviđa mi se." Njegov
je staloženi glas dopro sa stolice za ljuljanje u kutu.
"Edward! Ostao si! ", Obradovala sam se i nesmotreno
mu se bacila u krilo preko cijele sobe. U tom trentkuu misli
su mi sustigle postupke i ukočila sam se, šokirana svojim
neobuzdanim oduševljenjem. Pogledala sam ga odozdo,
pobojavši se da sam prekoračila pogrešnu granicu.
301
Ali on se samo nasmijala.
"Pa jasno", odgovorio mi je zapanjeno, ali sretan
zbog moje reakcije. Pomilovao mi je leđa.
Oprezno sam položila glavu na njegovo rame i počela
udisati miris njegove kože.
"Bila sam uvjerena da sam to samo sanjala."
"Nisi baš naročito kreativna", podrugnuo mi se.
"Charlie!", Prisjetila sam se, opet nesmotreno skočila
na noge i otišla do vrata.
"Otišao je prije sat vremena - nakon što ti je ponovno
spojio kablove akumulatora, ako mogu dodati.
Moram priznati da sam se razočarao. Zar je to zaista sve
što je potrebno da bi te se spriječilo da odeš, ako si to
čvrsto naumila? "
Zastala sam i počela dvojiti. Silno sam mu se htjela
vratiti, ali bojala sam se da imam zadah.
"Ujutro obično nisi ovoliko zbunjena", zamijetio je.
Raširio je ruke da mu se vratim u zagrljaj. Gotovo nedoljiv
poziv.
"Treba mi još jedna minuta za uljuđivanje", priznala sam.
"Pričekati ću."
Skoknula sam do kupaonice s neprepoznatljivi osjećajima.
Nisam se mogla prepoznati, ni iznutra ni izvana.
U zrcalu me praktički dočekalo osoba neznanko - odviše
sjajnih očiju, s mjestimično crvenim mrljama na obrazima.
Nakon što sam oprala zube, počela sam raspetljavati
zamršeni kaos u koji mi se pretvorila kosa. Pljusnula sam
lice hladnom vodom i pokušala smiriti disanje, bez zamjetnih
rezultata. Vratila sam se u sobu gotovo trkom.
Bilo mi je pravo čudo što je on još tu, što me njegov
zagrljaj još čeka. Ispružio je ruke prema meni, a srce mi
je na to počelo neravnomjerno lupati.
302 "Sretan ti povratak", promrmljao je kad me zagrlio.
Neko vrijeme me samo šutke ljuljao, a onda sam opazila
da se presvukao i počešljao.
"Otišao si od mene?", Optužila sam ga, dotaknuvši
mu ovratnik čiste košulje.
"Pa nisam mogao otići odavde u odjeći u kojoj sam
došao - što bi susjedi pomislili? "
Nadurila sam se.
"Spavala si vrlo duboko; ništa nisam propustio." Oči
su mu zasjale. "Pričala si prije toga."
Prostenjala sam. "Što si sve čuo?"
Zlaćana mu je pogled postao vrlo mek. "Rekla si da
me voliš. "
"To si otprije znao", podsjetila sam ga, sklonivši glavu.
"Svejedno, bilo mi je ugodno čuti."
Sakrila sam lice u njegovo rame.
"Volim te", prošaptala sam.
"Ti si sad moj život", jednostavno mi je odgovorio.
Zasad se ništa više nije trebalo reći. Blago nas je ljuljao
dok je u sobi bivalo sve svjetlije.
"Vrijeme je za doručak", napokon je kazao, onako
usput - ne bi li dokazao, sigurna sam, imati na umu
sve moje ljudske slabosti.
A ja sam se uhvatila za grlo objema rukama i razrogačeno
ga pogledala. Šok mu je prešao licem.
"Šalim se!", Zločesto sam se zahihotala. "A rekao si da
ne znam glumiti! "
Zgrožen se namrštio. "To nije bilo smiješno."
"Bilo je jako smiješno, a ti to dobro znaš." Ali pažljivo
sam proučila izraz njegovih zlaćanih očiju da se
uvjerim da mi je oprostio. Po svemu sudeći, bilo je tako.
303
"Da se preciznije izrazim?", Upitao me. "Vrijeme je za
doručak ljudskom biću. "
"O, okej."
Prebacio me preko kamenog ramena, nježno, ali tako
brzo sam ostala bez daha. Pobunila sam se kad me s
lakoćom odnio niza stube, ali prečuo me. Spustio me
ravno u stolicu.
Kuhinja je bila svijetla i vesela, kao da je upila moje
raspoloženje.
"Što ima za doručak?", Upitala sam ga ugodnim glasom.
To ga je načas smjelo.
"Ovaj, nisam siguran. Što bi voljela? "Mramorni su
mu se vjeđe narogušile.
Široko sam se osmjehnula i skočila na noge.
"Neka, znam se prilično dobro snaći sama. Gledaj
kako ja lovim. "
Pronašla sam zdjelicu i kutiju pahuljica. Osjećala sam
njegov pogled na sebi dok sam dolijevala mlijeko i uzimala
žlicu. Stavila sam hranu na stol, a onda zastala.
"Bi li ti htio nešto?", Upitala sam ga, ne htijući biti
nepristojna.
Zakolutao je očima. "Samo jedi, Bella."
Sjela sam za stol i stavila zalogaj u usta, gledajući ga.
Pomno je proučavao svaki moj pokret. To me malo ukočila.
Nakašljala sam se da progovorim i po mogućnosti
mu odvratim pažnju.
"Što je danas u planu?", Upitala sam ga.
"Hmmm ..." Vidjela sam da pažljivo slaže odgovor.
"Što kažeš na upoznavanje moje obitelji?"
Progutala sam knedlu.
"Bojiš li se sada?" Zvučao je kao da se nada potvrdno
odgovoru.
304 "Da", priznala sam; kako bih to mogla zanijekati --
vidio mi je oči.
"Ne brini." Frajerski se nasmiješio. "Zaštitit ću te."
"Ne bojim se ja njih", objasnila sam mu. "Bojim se
da im se ... neću svidjeti. Zar se neće, eto, iznenaditi što
doma dovodiš jednu ... ovakvu ... da ih upozna? Znaju li
da ja znam za njih? "
"Ma sve već znaju. Jučer su se kladili, znaš "- osmjehnuo
se, ali glas mu je bio grub - "hoću li te dovesti
doma, makar ne znam zašto bi se itko kladio protiv Alice.
U svakom slučaju, u našoj obitelji nema tajni. Ne može
ni biti, kad već ja čitam misli, Alice vidi budućnost, i
sve to. "
"A Jasper te prožima blaženom ugodom kad mu
izblebećeš sve što želi, ne zaboravi. "
"Pažljivo si slušala", osmjehnuo se pohvalno.
"Znam to tu i tamo učiniti." Složila sam grimasu.
"Onda, je li Alice vidjela da dolazim?"
Čudno je reagirao. "Tako nekako", nelagodno je rekao,
okrenuvši se tako da mu ne vidim oči. Znatiželjno
sam se zagledala u njega.
"Valja li to?", Upitao me, naglo se opet okrenuvši
prema meni i odmjerivši moj doručak posprdno pogledom.
"Iskreno rečeno, ne djeluje mi osobito slasno."
"Pa, nije razdraženi grizli ...", promrsio sam i zanemarila
njegov oštar pogled. Još sam se pitala zašto je tako
reagirao na moj spomen Alice. Pojela sam pahuljice na
brzinu, mozgajući.
Stao je nasred kuhinje, opet kao kip Adonisa, i odsutno
se zagledao kroz stražnje prozore.
Zatim je iznova upro pogled u mene i uputio mi onaj
svoj osmijeh od kojeg puca srce.
305
"A mislim i da bi ti trebala mene upoznati sa svojim
ocem. "
"On te već poznaje", podsjetila sam ga.
"Kao svoga dečka, hoću reći."
Sumnjičavo sam ga pogledala. "Zašto?"
"Zar to nije običaj?", Nedužno me upitao.
"Ne znam", priznala sam. Moja iskustva s dečkima
pružala su mi vrlo malo korisnih uputa. Jasno, da ne
želim reći da su uobičajena pravila izlaženja ovdje uopće
bila primjenjiva. "Nije nužno, znaš. Ne očekujem to od
tebe ... hoću reći, ne moraš se pretvarati zbog mene. "
Strpljivo se osmjehnuo. "Ne pretvaram se."
Odgurnula sam ostatak pahuljica na rubove zdjelice
i ugrizla se za usnu.
"Hoćeš li reći Charlieja da sam ti ja dečko, ili nećeš?",
zanimalo ga je.
"To si mi, znači?" Oduprla sam se grču pri pomisli
na Edwarda i Charlieja i Riječ dečko u istoj prostoriji u
isti mah.
"Riječ je o prilično slobodnom tumačenju riječi 'dečko',
priznajem. "
"Imala sam dojam da si mi nešto više, da znaš", priznala
sam, pogledavši u stol.
"Pa, nisam baš siguran da bismo mu trebali ispričati
sve mračne pojedinosti. "ispružio je ruku preko stola i
podigao mi bradu hladnim, nježnim prstom. "Ali trebat
će mu nekako objasniti zašto ću tako često dolaziti amo.
Ne želim da mi načelnik Swan izrekne zabranu prisupa. "
"Hoćeš li dolaziti?", Upitala sam ga, odjednom puna
strepnje. "Zaista ćeš dolaziti ovamo?"
"Dokle god ti budeš htjela", potvrdio mi je.
"Uvijek ću te htjeti", upozorila sam ga. "Zauvijek."
306 Polako je obišao stol, zastao na korak-dva od mene,
ispružio ruku i jagodicama prstiju mi dotaknuo obraz.
Lice mu je imalo nedokučiv izraz.
"Tužan si zbog toga?", Upitala sam ga.
Nije mi odgovorio. Nemjerljivo mi je dugo samo zurio
u oči.
"Gotova si?", Naposljetku me upitao.
Skočila sam na noge. "Jesam."
"Obuci se - ovdje ću te pričekati."
Teško sam se odlučila što da obučem. Sumnjala sam
da postoje pravila odijevanja posvećena odlasku na upoznavanje
vampirske obitelji svoga momka. Laknulo mi
je kad mi se ta riječ našla u mislima. Znala sam da je se
cijelo vrijeme namjerno klonim.
Završila sam u jedinoj svojoj suknji - dugoj, svijetlosmeđoj,
i dalje leľernoj. Obukla sam onu tamnoplavu
bluzu kojoj je jedanput udijelio kompliment. Brzi pogled
u zrcalo dao mi je do znanja da mi je kosa potpuno
nemoguća, pa sam je povukla otraga u konjski rep.
"Okej." Odskakutala sam u prizemlje. "Izgledam pristojno."
Čekao me u podnožju stuba, bliže nego što sam očekivala,
pa sam skočila ravno u njega. Pridržao me i pažljivo
zadržao na razmaku nekoliko sekundi, a onda me
naglo privio uza se.
"Opet nisi u pravu", promrmljao mi je u uho. "Izgledaš
potpuno nepristojno - nitko ne bi smio izgledati
tako izazovno, to nije fer. "
"Kako izazovno?", Upitala sam ga. "Mogu se Chanel ..."
Uzdahnuo je i odmahnuo glavom. "Tako si smiješna."
Nježno mi je pritisnuo hladne usne na čelo, a pro307
storija se zavrtjela oko mene. Nisam mogla razmišljati
od mirisa njegova daha.
"Da ti objasnim kako si mi to izazovna?", Rekao je.
Pitanje je očito bilo retoričko. Prstima mi je polako prešao
niz kralježnicu, dišući mi bržim ritmom uz kožu.
Ruke su mi mlitavo stajale na njegovim prsima i opet mi
se zamutio u glavi. Blago je nagnuo glavu i po drugi put
svojim hladnim usnama dotaknuo moje, vrlo pažljivo,
blago ih razdvojivši.
A onda sam se srušila.
"Bella?" Zvučao je zabrinuto kad me pridržao i podigao.
"Onesvijestila ... sam ... se ... zbog ... tebe", ošamućen
sam ga optužila.
"Ma što ću ja s tobom?", Iznureno je prostenjao. "Jučer
te poljubim, pa me napadneš! A danas mi padneš u
nesvijest! "
Slabašno sam se nasmijala, puštajući mu da me pridržava
rukama dok mi se u glavi vrtjelo.
"Toliko o tome da sam dobar u svemu", uzdahnuo je.
"U tome i je problem." Još mi je bilo slabo. "Predobar
si. Daleko, daleko predobar. "
"Zlo ti je?", Upitao me; već me vidio ovakvu.
"Ne - nisam se sad uopće onesvijestila onako kao prije.
Ne znam što mi je bilo. "Odmahnula sam glavom u
znak isprike. "Mislim da sam zaboravila disati."
"Nikamo te ne mogu povesti ovakvu."
"Dobro sam", usrdno sam rekla. "Tvoji će ionako
misliti da sam luda. Zar je to onda bitno? "
Na trenutak mi je odmjeravao izraz lica. "Vrlo sam
privržen ovoj boji tvoje kože ", neočekivano je izjavio.
Porumenila sam sa zadovoljstvom i pogledala u stranu.
308 "Čuj, trudim se ne misliti o tome što se spremam
učiniti, pa daj da pođemo ", zamolila sam ga.
"A ne brine te to što ideš u susret punoj kući vampira,
već to što misliš da se tim vampirima možda nećeš
svidjeti, točno? "
"Vrlo točno", otpovrnula sam mu, prikrivši iznenađenje
zbog njegove olako uporabe te riječi.
Odmahnuo je glavom. "Nevjerojatna si."
Dok je vozio moj kamionet iz središta mjesta, shvatila
sam da nemam blage veze gdje on živi. Nakon mosta
na rijeci Calawah cesta je stala zavijati na sjever, a kuće
kraj kojih smo prolazili bivale su sve razmaknutiji, sve
veće. A onda smo posve napustili kuće i nastavili maglovitom
šumom. Premišljala sam se da ga pitam ili da se
strpim, kad je naglo skrenuo na neasfaltirani put. Bio je
neobilježeni, jedva vidljiv usred paprati. Šuma se primakla
s obje strane, pa se put vidio tek na nekoliko metara
ispred nas dok je poput zmije vijugao između prastarih
stabala.
A onda se, nakon nekoliko kilometara, drveće donekle
prorijedili, i odjednom smo izbili na malu čistinu,
ili možda travnjak. Samo, šumska tmina nije popustila,
jer su razgranate krošnje šest praiskonskih cedrovi
sjenom sakrivale cijelo jedno jutro zemlje. Zaštitnička
sjena stabala stjerala se sve do zidova kuće koja se uzdizala
između njih, čineći nepotrebnim duboki trijem
protegnut oko cijeloga prizemlja.
Ne znam što sam očekivala, ali svakako ne ovo. Kucaju bila klasična, elegantna i vjerojatno sto godina stara.
Bila je dvokatnica blage, izblijedjele bijele boje, pravokutna
oblika i dobrih proporcija. Prozori i vrata potjecao
su iz prve gradnje, ili pak bili savršeno obnovljeni.
309
Moj kamionet bio je jedino vozilo na vidiku. U blizini
se čula rijeka, zakrivena gustom šumom.
"Opa."
"Sviđa ti se?" Osmjehnula se.
"Ima ... svoga šarma."
Povukao me za vrh konjskog repa i zahihotao se.
"Spremna?", Upitao me, otvorivši mi vrata.
"Ni najmanje - idemo." Pokušala sam se nasmijati,
ali smijeh mi je nekako zapeo u grlu. Nervozno sam zagladila
kosu.
"Sva si ljupka." Lagano mi je primio ruku, ni ne razmišljajući
o tome.
Otišli smo kroz duboku sjenku do trijema. Znala
sam da osjeća kako sam napeta; palcem mi je kružio po
nadlanice da me smiri.
Otvorio mi je vrata.
Unutrašnjost kuće bila je još više iznenađujuća, još
neočekivanija od vanjštine. Bila je vrlo svijetla, vrlo
otvorena i vrlo prostrana. Tu je nekoć zacijelo bilo nekoliko
prostorija, ali zidovi su bili uklonjeni iz glavnine
prizemlja, čime se stvorio širok prostor. Stražnji zid,
okrenut na jug, bio je posve zamijenjen staklom, a iza
sjene cedrovi, goli se travnjak prostirao sve do široke
rijeke. Masivno zavojit stubište dominiralo je zapadnom
stranom prostorije. Zidovi, visoki strop s gredama,
drveni podovi i debeli sagovi svi su bili u različitim nijansama
bijele.
Stojeći odmah lijevo od vrata, na podignutom dijelu
poda pokraj spektakularnog koncertnog glasovira, dočekali
su nas Edwardom roditelji.
Već sam prije vidjela doktora Cullen, naravno, pa
ipak me opet zapanjila njegova mladost, njegova neu310
mjerena savršenost. Do njega je stajala Esme, pretpostavila
sam, jedina u obitelji koju nikad prije nisam vidjela.
Imala je iste blijede, lijepe crte lica kao i ostali. Nešto me
u njezinom srcoliko osobi i uvojcima meke kose boje
karamela podsjetilo na starlete iz doba nijemog filma.
Bila je niska, vitka, pa ipak manje koščata, zaobiljenija
od drugih. Oboje su bili ležerno odjeveni u svijetle
tonove koji su pristajali ostatku kuće. Uputili su nam
osmijeh dobrodošlice, ali nisu nam ni pokušali prići. Da
me ne preplaše, pretpostavila sam.
"Carlisle, Esme", prekinuo je kratku tišinu Edwardov
glas, "ovo je Bella."
"Dobro nam došla, Bella." Carlisle mi je prišao odmjerenim,
opreznim korakom. Pažljivo mi je pružio
ruku, a ja sam mu se približila za korak i rukovala s njim.
"Drago mi je što se opet vidimo, doktore Cullen."
"Molim te, zovi me Carlisle."
"Carlisle." Široko sam mu se osmjehnula, iznenađena
svojim nenadanim samopouzdanjem. Osjetila sam kako
je Edward pokraj mene laknulo.
Esme se osmjehnula i također mi prišla. Stegnula mi
je ruku hladno i čvrsto poput kamena, baš kao što sam
i očekivala.
"Vrlo sam sretna što sam te upoznala", iskreno mi je
rekla.
"Hvala. I meni je drago. "I bilo mi je. Kao da sam
upoznala lik iz bajke - Snjeguljica glavom.
"Gdje su Alice i Jasper?", Upitao je Edward, ali nitko
mu nije odgovorio, jer su se oni upravo tada pojavili na
vrhu širokoga stubišta.
"Hej, Edward!", Pozvala ga je oduševljeno Alice.
Stustio se niza stube u vihoru crne kose i bijele kože,
311
te naglo i graciozno zaustavila preda mnom. Carlisle i
Esme uputili su joj upozoravajuće poglede, ali meni se
to svidjelo. Bilo je to prirodno - za nju, barem.
"Hi, Bella!", Rekla je Alice, priskočila mi i poljubila
me u obraz. Ako su Carlisle i Esme prije izgledali oprezno,
sad su djelovali zaprepašteno. I u mojim se očima
vidio šok, ali ujedno mi je bilo vrlo drago što sam joj
očito do te mjere po volji. Zaprepastila sam se osjetivši
kako se Edward ukočio pokraj mene. Pogledala sam mu
načas osoba, ali izraz mu je bio čudan.
"Zbilja lijepo mirišeš, nisam to prije osjetila", prokomentirala
je, na moju krajnju nelagodu.
Nitko drugi nije baš znao što da kaže, a onda se pojavio
Jasper - visok, lavovski. Prožela me opuštenost, i
odjednom sam se osjetila ugodno, bez obzira na to gdje
sam se nalazila. Edward se zagledao u Jasper i podigao
obrvu, a ja sam se prisjetila onoga što on može.
"Bok, Bella", rekao je Jasper. Ostao je podalje i
nije mi pružio ruku. Ali bilo mi je nemoguće osjećati se
nelagodno pokraj njega.
"Bok, Jasper." Stidljivo sam se nasmiješila prema njemu,
a onda i prema ostalima. "Drago mi je što sam sve vas
upoznala - kuća vam je prekrasna ", pristojno sam dodala.
"Hvala ti", rekla je Esme. "Tako nam je drago što si
došla. "Rekla je to srdačnim tonom, a ja sam shvatila da
me smatra hrabrom.
Također sam shvatila da Rosalie i Emmett nisu nigdje
na vidiku, i prisjetila se Edwardovog odviše nedužnog
nijekanje kad sam ga upitala ima li koga od njegovih
kome nisam po volji.
Carlisleov izraz lica prekinuo mi je razmišljanje u
tom smjeru; značajno je gledao u Edwarda s napetim
312 izrazom lica. Krajičkom oka opazila sam kako mu je
Edward jedanput kimnuo.
Odvratila sam pogled, da budem pristojna. Oči su
mi opet odlutale prema predivnom glazbalima na podiju
pokraj vrata. Odjednom sam se sjetila kako sam u
djetinjstvu snatrila o tome kako bih, kad bih dobila na
lutriji, majci kupila koncertni glasovir. Nije bila zbilja
dobra - svirala je samo za sebe na našem rabljeno pijanino
- Ali obožavala sam je gledati kako svira. Postajala
je sretna, sva obuzeta - tada mi je izgledala kao neko
novo, zagonetno biće, drugačije od one svakodnevne
majke koju sam shvaćala zdravo za gotovo. Poslala me na
satove, naravno, ali ja sam se bunila, kao i većina djece,
sve dok mi nije dopustila da odustanemo.
Esme je primijetila što mi je privuklo pozornost.
"Sviras li?", Upitala me, nagnuvši glavu prema glasoviru.
Odmahnula sam glavom. "Nimalo. Ali tako je divan!
Je li vaš? "
"Ne", nasmijala se. "Edward ti nije rekao da ima dara
za glazbu? "
"Ne." Prostrijelila sam ga pogledom. Postao je sav nedužan.
"Samo, mogla sam misliti."
Esme je zbunjeno podigla tanke obrve.
"Edward sve može, je l 'tako?", Objasnila sam joj.
Jasper se zločesto zahihotao, a Esme je uputila Edward
prijekoran pogled.
"Nadam se da se nisi pravio važan - to je nepristojno",
upozorila ga je.
"Samo mrvicu", opušteno se nasmijala. Lice joj se
smekšalo na taj zvuk, pa su razmijenili kratak pogled
koji nisam shvatila, premda je Esme djelovala gotovo
gordo.
313
"Previše je skroman cijelo ovo vrijeme, zapravo",
ispravila sam ga.
"Pa, odsviraj joj nešto", potaknula ga je Esme.
"Upravo si rekla da je nepristojno praviti se važan",
prigovorio je.
"Postoje iznimke za svako pravilo", otpovrnula mu
je.
"Voljela bih te čuti kako sviraš", ubacila sam se.
"Onda smo se dogovorili." Esme ga je gurnula prema
glasoviru. Povukao me sa sobom i posjeo na klupu
pokraj sebe.
Uputio mi je dug, napaćen pogled prije nego što se
okrenuo prema klavijaturi.
A onda su mu prsti hitro potekli preko tipki, i prostoriju
je ispunila tako složena, tako bujne skladba da je
bilo nemoguće povjerovati da je izvodi samo jedan par
ruku. Osjetila sam kako mi čeljust pada, a usta zijevaju
od zaprepaštenje, i čula prigušen hihot kao reakciju iza
sebe.
Edward me nehajno pogledao, dok je glazba bez prekida
i dalje navirala oko nas, i namignuo mi. "Sviđa ti
se? "
"Ti si to napisao?", Izrekla sam u čudu, shvativši.
Kimnuo je glavom. "Esme je obožava."
Zažmirila sam i počela odmahivati glavom.
"Što je bilo?"
"Osjećam se iznimno beznačajno."
Glazba se usporila, pretvorivši se u nešto blaže, a ja
sam iznenađeno otkrila da se zvono njegove uspavanke
propliće kroz obilje nota.
"Ovu si ti nadahnula", tiho je rekao. Glazba je postala
nepodnošljivo slatka.
314 Nisam mogla ništa reći.
"Sviđaš im se, znaš", kazao je onako usput. "Pogotovo
se sviđaš Esme. "
Bacila sam pogled iza sebe, ali golema je prostorija
sada bila prazna.
"Kamo su otišli?"
"Vrlo diskretno nam pružaju malo intime, pretpostavljam."
Uzdahnula sam. "Sviđa se njima. Ali Rosalie i Emmett ... "
Ušutjela sam, ne znajući kako bih točno iskazala
svoje sumnje.
Namrštio se. "Pusti Rosalie", rekao je i raširio oči,
uvjeravajući me. "Naviknut će se ona."
Sumnjičavo sam naškubila usne. "A Emmett?"
"Pa, točno, on smatra da sam ja lud, ali nema ništa
protiv tebe. Nastoji to objasniti Rosalie. "
"Što to njoj tako smeta?" Nisam bila sigurna želim li
uopće čuti odgovor.
Duboko je uzdahnuo. "Rosalie se najviše muči s ...
onim što jesmo. Teško joj je prihvatiti da netko tko nije
naš zna istinu. A i malo je ljubomorna. "
"Rosalie je ljubomorna na mene?", Upitala sam u nevjerici.
Pokušala sam zamisliti svijet gdje netko čudan
poput Rosie uopće ima razloga osjećati ljubomoru prema
nekom poput mene.
"Ljudsko si biće." Slegnuo je ramenima. "Žao joj je
što ona to nije. "
"O", promrsio sam, još uvijek zapanjena. "Samo,
čak i Jasper ... "
"Za to sam, ruku na srce, ja kriv", rekao je. "Kazao
sam ti da je on posljednji među nama oprobao naš način
života. Upozorio sam ga da se drži na odstojanju. "
315
Pomislila sam na razlog za to i stresla se.
"Esme i Carlisle ...?", Brzo sam pridometnula, da ne
bi primijetio.
"Sretni su što me vide sretnog. Zapravo, Esme ne bi
bilo briga da imaš tri oka i plivaće kožice. Cijelo ovo
vrijeme brine se za mene, strahuje da možda nešto nije
manjkavo u samoj suštini moje osobnosti, da sam bio premlad
kad me Carlisle promijenio ... Presretna je. Svaki
put kada te dotaknem, praktički počne grcati od zadovoljstva. "
"Alice mi djeluje vrlo ... oduševljeno."
"Alice gleda na stvari na vlastiti način", rekao je kroz
stisnute usne.
"A ti mi to nemaš namjeru objasniti, zar ne?"
Na trenutak smo samo šutke komunicirali. Shvatio
je da mi je jasno da on nešto krije od mene. Ja sam pak
shvatila da mi on ništa od toga ne namjerava odati. Ne
još.
"I, što ti je Carlisle maloprije rekao?"
Vjeđe su mu se približile. "Opazila si to, je li?"
Slegnuo sam ramenima. "Naravno."
Nekoliko me sekundi zamišljeno promatrao prije nego
što će mi odgovoriti. "Htio mi je kazati neke vijesti - nije
znao je li to nešto što bih ja htio podijeliti s tobom. "
"Hoćeš li?"
"Moram, zato što ću biti pomalo ... nesnosno zaštitnički
nastrojen u idućih nekoliko dana - ili tjedana - i
ne bih htio da pomisliš kako sam po prirodi tiranin. "
"Što nije u redu?"
"Ne bi se baš moglo reći da nešto nije u redu. Alice
je samo vidjela da će nam uskoro doći neki posjetitelji.
Oni znaju da smo ovdje, i znatiželjni su. "
316 "Posjetitelji?"
"Da ... pa, nisu poput nas, naravno - hoću reći, barem
što se lovačkih navika tiče. Vjerojatno uopće neće
svratiti u mjesto, ali budi sigurna da te neću ispustiti iz
vida sve dok ne odu. "
Protrnula sam.
"Konačno jedna racionalna reakcija!", Promrmljao
je. "Već mi se polako činilo da u tebi nema nikakvoga
nagona za samoočuvanjem. "
Nisam na to reagirala. Odvratila sam pogled, a oči su
mi opet odlutale po prostranoj sobi.
Opazio je kamo gledam. "Nije ono što si očekivala, je
li? ", upitao me samodopadnim tonom.
"Nije", priznala sam.
"Nema lijesovi, nema lubanja naslaganih u kutovima;
mislim da čak nemamo ni paučine ... mora da ti je
to silno razočaranje ", posprdno je dodao.
Prečula sam njegovo zadirkivač. "Tako je svijetlo ...
tako otvoreno. "
Odgovorio mi je ozbiljnijim glasom. "To je jedino
mjesto gdje se nikad ne moramo skrivati. "
Pjesma koju je i dalje svirao, moja pjesma, privela se
kraju, a zadnji su akordi prešli u neki sjetniji tonalitet.
Zadnja je nota ostala dirljivo brujati u tišini.
"Hvala ti", promrmljala sam. Shvatila sam da su mi
oči pune suza. Postiđeno sam ih otrla.
Dotaknuo mi je kut oka, ulovivši jednu koja mi je
promakla. Podigao je prst i udubio se u proučavanje kapljice.
Zatim je, tako brzo da nisam bila posve sigurna
da je to uopće učinio, stavio prst u usta da je okusi.
Upitno sam ga pogledala, a on mi je uzvratio dugim
zurenje prije nego što je odgovorio.
317
"Hoćeš li vidjeti ostatak kuće?"
"Nema lijesovi?", Provjerila sam. Nisam posve uspjela
sarkazmom prikriti stvarnu strepnju.
Nasmijala se, primio me za ruku i odveo od glasovira.
"Nema lijesovi", obećao mi je.
Popeli smo se masivni stubištem. Dodirivala sam
rukohvat gladak poput satena. Dugi hodnik na vrhu
stuba bio je obložen drvenim pločama boje meda, istovjetnim
parketu.
"Soba Rosalie i Emmett ... Carlisleov ured ... alicin
soba ... "Pokazivao mi je vrata pokraj kojih smo prolazili.
Htio je nastaviti, ali ja sam stala u mjestu na kraju hodnika,
gledajući u nevjerici ukras koji je visio sa zida iznad moje
glave. Edward se zahihotao vidjevši kako sam smetena.
"Smiješ se nasmijati", rekao je. "Zbilja je donekle ironično."
Nisam se nasmijala. Ruka mi se automatski podigla,
ispružena kažiprsta, kao da želi dotaknuti veliki drveni
križ čija se tamna patina oštro ocrtavala spram svjetlije nijanse
zida. Nisam ga dodirnula, premda me zanimalo bi li
to starinsko drvo na dodir bilo onako glatko kako izgleda.
"Zacijelo je vrlo star", pretpostavila sam.
Slegnuo je ramenima. "Negdje oko tisuću šesto trideset
pete, okvirno govoreći. "
Odmaknula sam pogled od križa i zagledala se u njega.
"Zbog čega ga ovdje držite?", Upitala sam se.
"Iz sentimentalnih razloga. Pripadao je Carlisleovom
ocu. "
"Skupljao je starine?", Sumnjičavo sam pretpostavila.
"Ne. Sâm ga je izdjeljao. Visio je na zidu iznad propovjedaonice
u njegovom župnom dvoru. "
318 Nisam bila sigurna vidi li mi se zaprepašćenost na
osobi, ali za svaki slučaj nastavila sam promatrati taj jednostavni,
prastari križ. Brzo sam obavila izračun u glavi;
križ je bio star više od tristo sedamdeset godina. Tišina
je potrajala dok sam pokušavala u glavi prihvatim
tolike godine.
"Jesi li dobro?" Zvučao je zabrinuto.
"Koliko je Carlisleu godina?", Tiho sam ga upitala,
zanemarivši njegov upit, ne odvajajući pogled od križa.
"Upravo je proslavio tristo šezdeset drugi rođendan",
rekao je Edward. Opet sam ga pogledala, s milijun pitanja
u očima.
Pažljivo me promatrao kad je progovorio.
"Carlisle je rođen u Londonu u tisuću šesto četrdesetima,
kako vjeruje. Vrijeme se tada nije tako precizno bilježilo,
bar ne za pučana. Bilo je to, ipak, baš uoči Cromwell
vladavine. "
Lice mi je ostalo sabrano, jer sam znala da me promatra
dok slušam. Bit će mi lakše ne budem li nastojala
povjerovati.
"Bio je sin jedinac anglikanskog pastora. Majka mu
je umrla dok ga je rađala. Otac mu je bio netrpeljiv čovjek.
Kad su protestanti došli na vlast, gorljivo je stao
progoniti rimokatolike i pripadnike drugih vjeroispovjesti.
Također je vrlo snažno vjerovao u stvarnost zla. Vodio
je lov na vještice, vukodlake ... i vampire. "Ukočila
sam se na tu riječ. Bila sam sigurna da je to opazio, ali
nastavio je bez stanke.
"Spalili su mnogo nevinih - jasno, pravi stvorovi koje
je tražio nisu se dali tako lako uloviti. "
"Kad je pastor ostario, povjerio je svome posluąnom
sinu vodstvo nad progonima. Carlisle je isprva razoča319
rao; nije bio sklon ishitreni optužbama, opažanju demona
ondje gdje ih nema. Ali bio je uporan, a i Bistriji
od oca. Uspio je otkriti Koven istinskih vampira koji su
potajice živjeli u gradskom slivniku i izlazili samo noću
u lov. U tim danima, kad nemani nisu bile tek Mitovi i
legende, tako je mnogo njih živjelo.
Ljudi su prikupili vile i baklje, naravno "- kratki mu
je smijeh sada bio mračniji - "i postavili zasjedu tamo
gdje je Carlisle vidio da nemani izlaze na ulicu. Napokon
se jedan pojavio. "
Glas mu je postao vrlo tih. Morala sam dobro naćuliti
uši.
"Zacijelo je bio prastar, i slab od gladi. Carlisle ga je
čuo kako na latinskom zaziva ostale kad je osjetio miris
svjetine. Potrčao je ulicama, a Carlisle - tada dvadesettrogodišnjak,
i vrlo brz - izbio je na čelo potjere.
Stvor im je lako mogao pobjeći, ali Carlisle drži da je bio
pregladan, pa se okrenuo i napao. Prvo je spopao Carlislea,
ali drugi su im bili preblizu, pa se okrenuo da se
obrani. Ubio je dva čovjeka i utekao s trećim, ostavivši
Carlislea da krvari na ulici. "
Zastao je. Osjetila sam da nešto izbacuje, da mi nešto
ne želi reći.
"Carlisle je znao što bi njegov otac učinio. Tijela će se
spaliti - sve što je neman okužila mora se uništiti. Carlisle
je postupio nagonski, da si spasi život. Otpuzao je iz
uličice dok je svjetina slijedila zlotvora i njegovu žrtvu.
Sakrio se u jednom podrumu, zatrpao trulim krumpirima
na tri dana. Pravo je čudo što je uspio ostati tih,
ostati neotkriven.
Zatim je prestalo, a on je shvatio u što se pretvorio. "
320 Nisam bila sigurna što se na licu otkrilo, ali odjednom
je prekinuo priču.
"Kako se osjećaš?", Upitao me.
"U redu", potvrdila sam. A premda sam se oklijevajući
ugrizla za usnu, zacijelo je vidio da mi oči gore od
znatiželje.
Nasmiješio se. "Pretpostavljam da imaš još nekoliko
pitanja za mene. "
"Nekoliko."
Osmijeh mu se raširio blistavim zubima. Krenuo je
natrag niz hodnik, vukući me za ruku. "Dođi sa mnom,
onda ", pozvao me. "Pokazat ću ti."
