Svi su nas gledali dok smo išli do našeg
laboratorijskog stola. Zamijetila sam da ovaj put nije odmaknuo
stolicu da sjedne na krajnji mogući rub radnog
stola. Umjesto toga, sjeo je sasvim blizu mene, tako da
su nam se ruke gotovo doticale.
Gospodin Banner je zatim ušao u prostoriju unatraške
- Kako je samo taj čovjek znao savršeno odrediti pravi
moment - vukući visoki metalni okvir na kotačić,
s teškim, zastarjelim televizorom i videom. Danas ćemo
gledati nastavni film - olakšanje u razredu bilo je gotovo
opipljivo.
Gospodin Banner stavio je kazetu u nesusretljivi video
i otišao do zida da ugasi svjetla.
A zatim sam, kad je učionicu obavio mrak, odjednom
postala hipersvjesna toga da Edward sjedi na samo centimetar -
dva od mene. Zapanjio me neočekivani naboj
210 koji me prožeo, zaprepastilo to što ga mogu biti još svjesnija
nego što već jesam. Ludi poriv da ispruži ruku i
dotaknem ga, da mu bar jednom pomilujem to savršeno
osoba u tami, gotovo me nadvladao. Čvrsto sam prekrižila
ruke na prsima, stisnuvši pesnica. Silazila sam s uma.
Počela je uvodna špica, osvijetlivši donekle prostoriju.
Oči su mi same od sebe poletjele prema njemu. Krotko
sam se osmjehnula shvativši da sjedi u istom položaju
kao i ja, stisnutih šaka pod rukama, sve do očiju, koje
su iskosa virile prema meni. Uzvratio mi je osmijehom,
a oči su mu nekako uspjele da plamte čak iu mraku.
Odvratila sam pogled prije nego što počnem prebrzo
disati. Bilo bi apsolutno apsurdno da me sad spopadne
vrtoglavica.
Satu nikako da dođe kraj, ali nisam se mogla fokusirati
na film - nisam čak ni znala kojom se temom bavi.
Neuspješno sam se pokušala opustiti, ali električna struja
koja kao da je izvirala iz neke točke njegova tijela ni
trena nije popustila. Povremeno bih si dopustila pokoji
letimičan pogled prema njemu, ali nisam imala dojam
ni da se on opušta. Nadmoćna žudnja da ga dotaknem
također se odbijala smiriti, pa sam pritisnula pesnica na
sigurno mjesto, pod rebra, sve dok me prsti nisu zaboljela
od napora.
Odahnula sam s olakšanjem kad je gospodin Banner
opet upalio svjetla na kraju nastave. Ispružila sam ruke
preda se, protegnuvši ukočene prste. Edward se zahihotao
pokraj mene.
"Pa, to je bilo zanimljivo", promrmljao je. Glas mu je
bio mračan, a oči oprezne.
"AMM", bilo je jedino što sam na to mogla reći.
"Hoćemo?", Upitao me, spretno ustajući.
211
Gotovo sam prostenjala. Vrijeme za tjelesni. Oprezno
sam ustala, brinući se da bi mi ravnoteža mogla biti
poremećen zbog te čudne nove napetosti među nama.
Šutke me ispratio do ulaza u dvoranu i zastao; okrenula
sam se prema njemu da ga pozdravim. Zapanjio
me izraz njegova lica - bio je rastrgan, gotovo izmučen,
i tako žestoko lijep da mi je bolna potreba da ga dotaknem
buknula snažno kao i prije. Pozdrav mi je zastao
u grlu.
Podigao je ruku, oklijevajući, dok mu je sumnja divljala
u očima, te mi vršcima prstiju brzo prešao preko cijele
jagodice obraza. Koža mu je bila ledena kao i uvijek,
ali trag njegovih prstiju na mojoj koži bio je uznemirujuće
topao - kao da me opekao, ali više ne osjećam bol.
Okrenuo se bez riječi i brzim korakom udaljio od
mene.
Ušla sam u dvoranu ošamućena, na nesigurnim nogama.
Odvukla sam se do svlačionica i presvukla se kao
u transu, tek nejasno svjesna drugih oko mene. Stvarnost
nije posve doprla do mene sve dok mi nisu pružili
reket. Nije bio težak, no osjećala sam da je vrlo opasan
u mojoj ruci. Vidjela sam kako me nekoliko drugih učenika
krišom pogledava. Trener Clapp naredio nam je da
se udružimo u parove.
Na svu sreću, u Mike se još zadržao tračak kavalirstva;
prišao mi je i stao pokraj mene.
"Hoćeš igrati u paru sa mnom?"
"Hvala, Mike - znaš, nisi dužan igrati sa mnom."
Široko se osmjehnuo. Katkad je bilo vrlo lako osjećati
naklonost prema Mike.
Nije prošlo bez poteškoća. Nekako sam se uspjela
pogodak reketom u glavu, i istim zamahom opaliti Mikea
212 po ramenu. Ostatak sata provela sam u stražnjem kutu
igrališta, držeći reket na sigurnom, iza leđa. Premda sam
ga hendikepirala, Mike je bio prilično dobar; samostalno
je dobio tri od četiri meča. Pljesnuo me po dlanu,
premda to nisam zaslužila, kad je trener konačno puhnuo
u zviždaljka i označio kraj sata.
"Dakle", rekao je dok smo odlazili s igrališta.
"Što dakle?"
"Ti i Cullen, a?", Upitao me prgav tonom. Moja
prijašnja privrženost odmah se izgubila.
"To te se ne tiče, Mike", upozorila sam ga, u sebi
proklevši Jessicu ravno u ponore Hada.
"Ne sviđa mi se to", svejedno je promrsio.
"Ni ne mora ti se", brecnula sam se.
"On te gleda kao ... kao da si nekakvo jelo", nastavio
je, ne mareći za to što sam rekla.
Suspregnula sam histeriju koja samo što nije eksplodirala
na to, ali mali mi se hihot oteo usprkos tom nastojanju.
Ošinula me pogledom. Mahnula sam mu i pobjegla
u svlačionicu.
Brzo sam se obukla dok mi je nešto snažnije od leptirića
neumorno udaralo o stijenke želuca, a rasprava s
Mike već je bila daleka uspomena. Pitala sam se hoće
li me Edward dočekati, ili bih ga trebala pričekati kod
njegovog auta. Što ako mu tamo bude obitelj? Osjetila
sam nalet stvarne strave. Znaju li oni da ja znam? Bih li
trebala znati da oni znaju da ja znam, ili ne?
Na izlasku iz dvorane već sam gotovo odlučila otići
ravno kući pješice, ni ne pogledavši parkiralište. Ali brige
su mi se pokazale nepotrebnim. Edward me čekao,
opušteno naslonjen na zid dvorane, bez i jednog traga
napetosti na tom licu koje mi je oduzimalo dah. Dok
213
sam mu prilazila, osjetila sam nekakvo neobično olakšanje.
"Hi", rekla sam tiho, široko se osmjehnuvši.
"Bok." Uzvratio mi je blistavim osmijehom.
"Kako je bilo na tjelesnom?"
Lice mi se malčice snuždilo. "U redu", slagala sam.
"Zbilja?" Nisam ga uvjerila. Blago je pomaknuo i suzio
oči, pogledavši preko moga ramena. Osvrnula sam se
i opazila Mikea leđa kako se udaljavaju od nas.
"Što je?", Oštro sam ga upitala.
Pogled mu se vratio na moje oči, i dalje sužen.
"Newton mi ide na živce."
"Nisi valjda opet prisluškivao?" Zgrozila sam se. Izgubio
mi se svaki trag novog raspoloženja.
"Kako ti je glava?", Nedužno me upitao.
"Pa ne mogu vjerovati!" Okrenula sam se i odmarširala
više-manje u smjeru parkirališta, iako u ovom trenutku
ni povratak pješice još nisam otpisala.
S lakoćom je održao korak sa mnom.
"Ti si prva spomenula da te nikad više nisam vidio
na tjelesnom - pa sam postao radoznao. "Nije zvučao
pokajnički, pa sam ga ignorirala.
Nastavili smo šutke - zbog ljutnje i neugodnosti, što
se mene tiče - do njegovoga auta. Ali morala sam zastati
na par koraka od njega - okruživalo ga je mnoštvo učenika,
listom muških. Zatim sam shvatila da se to nisu
sjatili oko Volvoa, već oko Rosalienoga crvenog kabrioleta,
s jasnom požudom u očima. Nitko od njih nije nas
ni pogledao kad se Edward uvukao među njih da otvori
svoja vrata. Brzo sam ušla s suvozačko strane, također
neprimijećen.
"Razmetljiv", promrmljao je.
214 "Kakav je to auto?", Upitala sam ga.
"M3."
"Ne govorim jezikom auto-magazina."
"Model BMW-a." Zakolutao je očima, ne prema
meni, i pokušao izaći u rikverc tako da pritom ne pregazi
automobilske zaljubljenike.
Kimnuo sam - čula sam za tu vrstu.
"Još uvijek se ljutiš?", Upitao me dok se pažljivo izvlačio
s parkirališta.
"Definitivno."
Uzdahnuo je. "Hoćeš li mi oprostiti ako ti se ispričam?"
"Možda ... ako to ozbiljno misliš. I ako obećaš da to
više nećeš ponoviti ", ostala sam uporna.
Oči su mu odjednom dobile lukav izraz. "A što ako
to ozbiljno mislim i slažem se s time da voziš u subotu? ",
odvratio mi je protuuvjetom.
Razmislila sam i zaključila da bolju ponudu vjerojatno
neću dobiti. "Dogovoreno", rekla sam.
"Onda mi je vrlo žao što sam te razljutio." Oči su mu
jedan dugi trenutak plamtjele iskrenošću - unoseći silnu
pomutnju u ritam moga srca - a zatim su postale zaigrana.
"A ja ću ti u subotu doći na kućni prag u cik zore."
"Ovaj, neće mi biti lakše s Charlieja ako na prilaznom
putu bez objašnjenja ostaviš volvo. "
Sad se osmjehnuo s omalovažavanjem. "Nisam imao
namjeru doći autom. "
"Kako onda -"
Upao mi je u riječ. "Ništa se ti ne brini. Doći ću,
samo bez auta. "
Pustila sam da ostane na tome. Imala sam neodložnije
pitanje.
215
"Je li sad već kasnije?", Značajno sam ga upitala.
Namrštio se. "A valjda je kasnije."
Zadržala sam pristojan izraz lica dok sam čekala.
Zaustavio je auto. Iznenadila sam se pogledavši oko
nas - jasno, već smo stigli do Charlieja kuće i parkirali
se iza kamioneta. Bilo mi je lakše voziti se s njim ako ne
gledam van sve dok ne stignemo. Kad sam opet pogledala
njega, zurio je u mene, mjerkajući me očima.
"I još uvijek te zanima zbog čega me ne smiješ vidjeti
kako lovim? "Izgledao je vrlo ozbiljno, ali učinilo mi se
da mu duboko u očima vidim tračak humora.
"Pa", razjasnila sam, "više od toga me zanimala tvoja
reakcija. "
"Jesam li te prepao?" Da, definitivno je bilo humora
u njima.
"Ne", slagala sam. Nije mi povjerovao.
"Oprosti što sam te uplašio", uporno je nastavio s
blagim smiješkom, ali zatim je nestao svaki trag zadirkivanja.
"Stvar je u samoj pomisli da si s nama ... dok
lovimo. "Čeljust mu se stegla.
"To bi bilo loše?"
Progovorio je kroz stisnute zube. "Izuzetno."
"Zato što ...?"
Duboko je udahnuo i zagledao se kroz vjetrobran
u guste, uskomešane oblake koji kao da su nas tiskali
odozdo, gotovo na dohvat ruke.
"Dok lovimo", progovorio je polako, nevoljko, "nismo
više toliko pod vlašću svoje svijesti ... predajemo se
osjetilima. Pogotovo osjetilima njuha. Da si iole blizu mene
kad tako izgubim kontrolu nad sobom ... "odmahnula
je glavom, i dalje sumorno zagledan u teške oblake.
Čvrsto sam zadržala vlast nad svojim licem, očekuju216
ći brzi pogled njegovih očiju kojim mi je ubrzo procijenio
reakciju. Izrazom mu ništa nisam odala.
Ali oči su nam se nastavile gledati, a tišina se produbila
- I promijenila. Titraj one struje koju sam danas
popodne osjetila počeli su nabijati ozračje dok mi je
nepopustljivo zurio u oči. Tek nakon što mi se u glavi
zavrtjelo shvatila sam da sam prestala disati. Nakon što
sam nesigurno udahnula, prekinuvši netremičnu šutnju,
sklopio je oči.
"Bella, bolje da sada uđeš u kuću." Glas mu je bio
dubok i hrapav, pogled opet uprte u oblake.
Otvorila sam vrata, a arktički propuh koji je nahrupio
u auto malo mi je razbistrio misli. U strahu da se
tako omamljena ne spotaknem, pažljivo sam iskoračio
iz auta i zatvorila vrata za sobom ne osvrnuvši se. Zujanje
spuštanja automatskog prozora natjeralo me da se
okrenem.
"Hej, Bella?", Dobacio mi je normalnijim glasom.
Nagnuo se kroz otvoreni prozor s blagim smiješkom na
usnama.
"Da?"
"Sutra sam ja na redu."
"Na redu za što?"
Šire se osmjehnuo, bljesnuvši svojim sjajnim zubima.
"Za postavljanje pitanja."
I zatim je nestao. Auto je odjurio i nestao iza ugla
prije nego što sam uopće stigla sabrati misli. Otišla sam
kući sa smiješkom. Bilo je jasno barem to da se sutra
Kani vidjeti sa mnom.
Te noći je Edward, kao i obično, imao glavnu ulogu u
mojim snovima. Međutim, klima moga nesvjesnog uma
promijenila se. Prštala je istim onim elektricitetom kojim
217
je bilo nabijeno pm, pa sam se nemirno vrtjela i
okretala, često se budeći. Tek sam u ranim jutarnjim satima
napokon uspjela pasti u iscrpljen san bez snova.
Kad sam se probudila, još sam bila umorna, ali uz to i
napeta. Obukla sam smeđu dolčevitu i neizbježne traperice,
uzdahnuvši kad sam se prisjetila bretelica i kratkih
hlača. Doručak je bio uobičajeni, mirni objed koji sam
i očekivala. Charlie je ispržio jaja na oko; ja sam pojela
zdjelicu pahuljica. Upitala sam se je li zaboravio na mojplan za subotu. Odgovorio mi je na neizrečeno pitanje
kad je ustao da odnese svoj tanjur u sudoper.
"Što se subote tiče ...", zaustio je, prešavši kuhinju i
otvorivši slavinu.
Lecnula sam se. "Da, tata?"
"Još imaš namjeru otići u Seattle?", Upitao me.
"Takav je plan." Složila sam grimasu. Draže bi mi
bilo da to nije spomenuo, pa da ne moram pažljivo sricati
poluistina.
Iscijedio je deterdžent za posuđe na tanjur i razmazao
ga četkom. "I sigurna si da nećeš stići na vrijeme za
ples? "
"Ne idem na ples, tata." Ošinula sam ga pogledom.
"Zar te nitko nije pozvao?", Upitao me, udubivši se u
ispiranje tanjura ne bi li prikrio skrb.
Zaobišla sam to minsko polje. "Na tom plesu djevojke
biraju. "
"O." namrštio se dok je brisao tanjur.
Shvaćala sam ja njega. Zacijelo nije lako biti otac;
živjeti u strahu da će ti kći upoznati dečka koji joj se
sviđa, ali istodobno se brinuti da možda i neće. Kako bi
to grozno bilo, pomislila sam stresavši se, kad bi Charlie
imao i najmanjeg pojma što se to meni zapravo sviđa.
218 Charlie je zatim otišao, mahnuvši mi na rastanku, a
ja sam se popela na kat da operem zube i uzmem knjige.
Kad sam čula da se policijski automobil udaljilo, mogla
sam se strpjeti samo nekoliko sekundi prije nego što sam
morala proviriti kroz prozor. Srebrni me auto već čekao,
parkiran na Charliejevu mjestu na prilaznome putu.
Stustio sam se stubama do prednjih vrata, pitajući se
koliko će se dugo ova osebujna rabota nastaviti. Nisam
htjela da ikada prestane.
Čekao me u autu, a nisam imala dojam da me gleda
dok sam zatvarala vrata, ne trudeći se zaključati zasun.
Prošetala sam se do auta, stidljivo zastavši na trenutak
prije nego što ću otvoriti vrata i ući. Smiješio se, opušten
- I, kao i obično, savršen i prelijep do iznemoglosti.
"Dobro jutro." Glas mu je bio svilenkast. "Kako si
danas? "Očima mi je stao prelaziti preko cijeloga lica,
kao da me to nije pitao isključivo iz pristojnosti.
"Dobro sam, hvala." Uvijek sam bila dobro - mnogo
više nego dobro - u njegovoj blizini.
Pogled mu se zaustavio na mojim podočnjacima.
"Izgledaš mi umorno."
"Nisam mogla zaspati", priznala sam mu, automatski
prebacivši kosu oko ramena kako bi mi pružila izvjesnu
mjeru zaštite.
"Nisam ni ja", zločesto je rekao paleći auto. Polako
sam se navikavala na to tiho predenje. Bila sam uvjerena
da bi me urlik moga auta prepao, kad već jednom opet
sjednem u njega.
Nasmijala sam se. "Valjda si u pravu. Izgleda da sam
ipak spavala mrvicu više nego ti. "
"Kladio bih se da jesi."
"Onda, što si sinoć radio?", Upitala sam ga.
219
Zahihotao se. "Nema šanse. Danas ja postavljam pitanja. "
"A da, tako je. Što te zanima? "Čelo mi se naborala.
Nisam mogla zamisliti ništa vezano uz mene što bi mu
na bilo koji način moglo biti zanimljivo.
"Koja ti je boja najdraža?", Upitao me posve ozbiljno.
Zakolutala sam očima. "To se mijenja iz dana u dan."
"Koja ti je danas najdraža boja?" I dalje je govorio
važnim tonom.
"Vjerojatno smeđa." Obično sam se odijevala prema
raspoloženju.
Frknuo je i riješio se ozbiljnog izraza lica. "Smeđa?",
upitao me s nevjericom.
"Naravno. Smeđa je topla boja. Nedostaje mi smeđa.
Sve što bi trebalo biti smeđe - debla, kamenje, zemlja
- Ovdje je prekriveno gnjecav zelenom mahovinom ",
potužio sam se.
Moja mala tirada bila mu je silno zanimljiva. Na trenutak
me samo gledao u oči, razmišljajući.
"Imaš pravo", zaključio je, opet se uozbiljivši. "Smeđa
je topla. "Brzo je, ali ipak nekako s oklijevanjem,
ispružio ruku i prebacio mi kosu natrag preko ramena.
Sad smo već stigli do škole. Opet se okrenuo prema
meni kad smo ušli na parkirno mjesto.
"Koja ti je glazba trenutačno u CD playeru?", Upitao
me s tako važnim izrazom lica kao da me pita da priznam
da sam počinila umorstvo.
Shvatila sam da još nisam izvadila onaj CD koji mi
je dao Phil. Kad sam mu rekla ime sastava, izvijen se
osmjehnuo i neobično me pogledao. Otvorio je pretinac
ispod automobilskog CD playera, izvadio jedan od tridesetak
CD-a natrpanih u taj skučeni prostor i pružio mi ga.
"Od Debussyja do ovoga?" Podigao je obrvu.
220 Bio je to isti onaj CD. Počela sam razgledavati poznatu
omotnicu, ne podižući pogled.
Tako se nastavilo ostatak dana. Dok me pratio na
engleski, kad me dočekao nakon španjolskog i cijelim
trajanjem velikog odmora, neumorno me propitkivao o
svakoj nebitnoj pojedinosti moga življenja. Koje filmove
volim, a koje mrzim, u kojim sam to malobrojnim mjestima
bila iu koja bih mnogobrojna željela otići, kao io
knjigama - o knjigama bez kraja i konca.
Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put toliko
pričala. Najčešće sam se pritom osjećala ukočeno, uvjerena
da sam mu zacijelo dosadna. Ali apsolutna uživljenost
njegova lica i njegov beskonačni niz pitanja tjerali
su me da nastavljam. Pitanja su mu uglavnom bila laka,
tek mi je nekolicina izmamila rumenilo na lice, iako to
nije teško. Ali, kad bih se zajapurila, to bi samo izmamilo
novi krug propitkivanja.
Tako je bilo kad me pitao koji mi je najdraži dragulj,
a ja sam bez razmišljanja izlanula topaz. Zasipala me pitanjima
takvom brzinom da sam imala dojam da se nalazim
na jednom od onih psihijatrijskih testova u kojima
se odgovara prvom riječi koja ti padne na pamet. Bila
sam sigurna da je imao namjeru nastaviti s pitanjima s
tog popisa koji si je već sastavio u glavi, da nisam porumenjela.
Lice mi je pocrvenjelo zato što mi je, sve donedavno,
najdraži dragulj bio granat. Bilo mi je nemoguće,
gledajući ga u oči boje topaza, ne sjetiti se razloga za tu
promjenu. A on, naravno, nije htio popustiti sve dok
mu ne priznam zašto mi je neugodno.
"Reci mi", napokon mi je naredio nakon što nije
imao uspjeha s nagovaranje - i to samo zato što sam
dobro pazila da ga ne gledam u lice.
221
"To je zbog tvoje današnje boje očiju", uzdahnula
sam, predajući se i zureći u svoje ruke dok sam se poigravala
s uvojke. "Da si me pitao za dva tjedna, valjda
bih rekla oniks. "Dala sam mu više podataka nego što je
trebalo zbog svoje nevoljko iskrenosti, pa sam se uplašila
da bi to moglo potaknuti onaj čudni bijes koji bukne
kad god mu prejasno otkrijem svoju opsjednutost.
Ali stanka koja je uslijedila bila je vrlo kratka.
"Koja ti je vrsta cvijeća najdraža?", Ispalio je iduće pitanje.
Uzdahnula sam s olakšanjem i nastavila se podvrgavati
psihoanalizi.
Na biologiji se opet zakomplicirala. Edward je nastavio
ispitivanje sve dok gospodin Banner nije ušao u
učionicu, opet uvlačeći audivizualni pribor. Dok je učitelj
prilazio prekidaču za svjetlo, opazila sam da Edward
malo odmiče stolicu od mene. Nikakve koristi od toga.
Čim je prostoriju obavio mrak, opet je frcnula električna
iskra, opet sam dobila istu onu nespokojna potrebu da
ispruži ruku preko kratke udaljenosti i dotaknem mu
hladnu kožu, kao i jučer.
Nagnula sam se nad stol i položila bradu na prekrižene
ruke, skrivenim prstima držeći rub stola dok sam se
upinjala zanemariti tu iracionalne žudnju koja me bunila.
Nisam ga gledala, bojeći se da će mi obuzdavanje ići
tim teže ako i on mene sad gleda. Iskreno sam pokušala
pratiti nastavni film, ali na kraju sata pojma nisam imala
što sam to upravo vidjela. Kad je gospodin Banner opet
upalio svjetla, izdahnula sam s olakšanjem i konačno bacila
pogled prema Edward; gledao me s neodređenim
izrazom u očima.
Šutke je ustao i ostao mirno stajati, čekajući me. Kao
i jučer, otišli smo do dvorane u tišini. I on mi je, opet
222 kao i jučer, bez riječi dotaknuo lice - ovaj put hladnom
nadlanice, pogladivši me jedanput od sljepoočnice do
čeljusti - prije nego se okrenuo i otišao.
Tjelesni mi je prošao brzo dok sam promatrala Mikeovu
solo-predstavu iz badmintona. Danas mi se nije
obratio, bilo iz reakcije na moj odsutni izraz lica, bilo
zato što se više ljutio zbog naše jučerašnje svađe. U nekom
kutku uma bilo mi je krivo. Ali nisam se mogla
posvetiti njemu.
Poslije sata sam se nespokojna požurila Chanel, znajući
da ću, što brža budem bila, to prije biti s Edwardom.
Od tlaka sam postala još nespretnija nego inače,
ali ipak sam uspjela izaći iz svlačionice i osjetiti
jednako olakšanje kad sam ga ugledala kako me čeka,
dok mi se širok osmijeh automatski raširio licem. Uzvratio
mi je osmijehom prije nego što će se baciti na daljnje
unakrsno ispitivanje.
Samo, sad su se pitanja promijenila, i nije bilo lako
odgovoriti na njih. Zanimalo ga je na koje mi sve načine
dom nedostaje, uporno tražeći da opišem sve što mu nije
poznato. Prosjedili smo sate pred Charliejevom kućom,
dok se nebo mračilo, a kiša lila oko nas u iznenadnom
pljusku.
Pokušala sam mu opisati neopisive stvari poput mirisa
kreozota - gorkog, pomalo smolastoga, ali svejedno
ugodnog - reskog, žalosnog cvrčanje cvrčaka u srpnju,
pernatih, jalovih stabala, same veličine neba što se bijeloplavo
stere od obzorja do obzorja, jedva prekinuto
niskim gorjem punim ljubičastih vulkanskih stijena.
Najteže mi je bilo objasniti zbog čega mi je sve to lijepo
- Objasniti ljepotu koja ne ovisi o šturoj, bodljikavoj
vegetaciji koja često izgleda polumrtva, ljepotu koja ima
223
više veze s otkrivenim oblikom zemlje, plitkim udolinama
između kamenitih brijegova, s načinom na koji se oni
drže sunca. Morala sam se poslužiti rukama ne bih li mu
to nekako predočila.
Raspricao sam se od njegovih tihih, pronicljivih pitanja,
zaboravivši u olujnom polumraku da bi mi trebalo
biti neugodno što samo ja govorim. Napokon, kad sam
završila s podrobni opisom svoje neuredne sobe kod
kuće, pričekao je, umjesto da postavi daljnje pitanje.
"Jesi li gotov?", Upitala sam ga s olakšanjem.
"Nisam ni blizu - ali tvoj otac će uskoro doći kući."
"Charlie!" Odjednom sam se sjetila da on postoji, i
uzdahnula. Pogledala sam u nebo tamno od kiše, ali ništa
iz njega nisam mogla razabrati. "Koliko je već sati?",
upitala sam se naglas, pogledavši sat. Iznenadilo me koliko
je kasno - Charlie se već zacijelo vozi kući.
"Sumrak je", promrmljao je Edward, pogledavši
oblacima zastrto zapadno obzorje. Zvučao je zamišljeno,
kao da su mu misli daleko. Promatrala sam ga dok je
tupo zurio kroz vjetrobran.
Još sam ga promatrala kad su mu se oči odjednom
uperio u moje.
"Ovo je za nas najsigurnije doba dana", rekao je, odgovorivši
na neizrečeno pitanje u mojim očima. "Najlakše
vrijeme. Ali također i najtužnije, na neki način ... kraj još jednog dana, povratak noći. Mrak je tako predvidljiv,
zar ne? "sjetno se osmjehnuo.
"Volim noć. Bez mraka, nikad ne bismo vidjeli zvijezde. "
Namrstila sam se. "Neću reći da ih se odavde
često može vidjeti. "
Nasmijala se, a raspoloženje je naglo postalo opuštenije.
224 "Charlie će stići za nekoliko minuta. Prema tome,
osim ako mu ne želiš reći da ćeš subotu provesti s
mnom ... "Podigao je obrvu.
"Hvala, ali ne hvala." Uzela sam knjige, shvativši da
sam se ukočila od tolikog sjedenja. "To znači da je sutra
na mene red, je li? "
"Nipošto!" Složio je zločesto uvrijeđen izraz. "Rekao
sam ti da još nisam gotov, zar ne? "
"Što me još imaš pitati?"
"Saznat ćeš sutra." Sagnuo se da mi otvori vrata, a
srce mi je počelo mahnito tući od njegove iznenadne
blizine.
Ali ruka mu se ukočila na kvaka.
"Ne valja", promrsio je.
"Što je bilo?" Iznenadila sam se opazivši da je stisnuo
čeljust, a oči su mu uznemirene.
Pogledao me na trenutak. "Još jedna komplikacija",
tmurno je rekao.
Otvorio je vrata jednim brzim pokretom, a onda
ustuknuo, gotovo u grču, od mene.
Pozornost mi je privukao bljesak svjetala kroz kišu kad se
uz rubni kamen zaustavio jedan tamni auto, samo nekoliko
koraka dalje, okrenut prema nama.
"Charlie je iza ugla", upozorio me, gledajući ono
drugo vozilo kroz pljusak.
Smjesta sam iskočila, premda sam bila sva zbunjena
i znatiželjna. Kiša se pojačala dok mi se odbijala o vjetrovke.
Pokušala sam razabrati tko to sjedi na prednjim sjedalima
onog drugog auta, ali bilo je pretamno. Edward je
bio snažno obasjan farovima novoga auta; i dalje je zurio
preda se, pogleda uperenog u nekoga ili nešto što nisam
225
mogla vidjeti. Na licu mu se vidjela čudna mješavina
ozlojeđenost i prkosa.
Zatim je dodao gas i gume su mu zacvilile na mokroj
kolniku. Volvo se za nekoliko sekundi izgubio s
vidika.
"Hej, Bella", pozvao me poznat, hrapav glas s vozačeve
strane maloga, crnog auta.
"Jacob?", Upitala sam, zaškiljivši kroz kišu. U tom se
trenutku Charliejev automobil pojavio iza ugla, obasjavši
farovima ljude koji sjede u autu ispred mene.
Jacob je već izlazio, a široki mu se osmijeh vidio i kroz
mrak. Na suvozačkom se mjestu nalazio mnogo stariji
čovjek, krupno građen, s dojmljivi licem - licem koje
se prelijevale, čiji su obrazi nalijegali na ramena, a nabori
prožimali crvenkastosmeđ kožu kao na staroj kožnoj
jakni. A imalo je iznenađujuće poznate oči, crne oči koje
su u isti mah djelovale odviše mlado i odviše drevno za
široko lice u koje su bile usađene. Jacobov otac, Billy
Black. Smjesta sam ga prepoznala, premda sam mu u
više od pet godina otkako sam ga posljednji put vidjela
uspjela zaboraviti ime kad ga je Charlie spomenuo onog
dana kad sam stigla ovamo. Zurio je u mene, pomno mi
promatrajući osoba, pa sam mu se oprezno osmjehnula.
Oči su mu bile razrogačene, kao od šoka ili straha, a
nosnice raširene. Osmijeh mi je izblijedio.
Još jedna komplikacija, rekao je Edward.
Billy je i dalje buljio u mene napetim očima punim
strepnje. Prostenjala sam u sebi. Zar je Billy tako lako
prepoznao Edwarda? Zar on zaista može vjerovati u nemoguće
legende kojima se njegov sin podsmjehnuo?
Odgovor je bio jasan u Billyjevim očima. Da. Da,
može.
