Jess je vozila brže od načelnika, tako da smo stigle
u Port Angeles prije četiri. Već dosta dugo nisam bila
vani s curama, pa sam živnula od naleta estrogena. Slušali
smo cendrave rokerske pjesme dok je Jessica brbljala
o dečkima s kojima se družimo. Njena večera s Mike
prošla je vrlo dobro, i sad se nadala da će do subote
navečer stići i do prvog poljupca. Zadovoljno sam
se osmjehnula sama sebi. Angela je bila pasivno sretna
što ide na ples, ali Eric je nije zaista zanimao. Jess ju je
pokušala nagnati da prizna tko bi onda bio njezin tip, ali
ja sam se ubrzo umiješala s pitanjem o haljinama, da je
poštedi. Angela mi je uputila zahvalan pogled.
Port Angeles bio je prekrasno turističko mjestašce,
daleko uređenije i živopisnije od Forks. Ali Jessica i Angela
dobro su ga poznavale, tako da nisu namjeravale
tratiti vrijeme na slikoviti korzo uz obalu zaljeva. Jess nas
je odvezla ravno do jedine velike robne kuće u mjestu,
146 brojne ulica udaljene od domaćinski uređenih pročelja
uz more.
Ples je imao biti poluformalan, a nismo bile baš sigurne
što to znači. I Jessica i Angela gotovo su se s nevjericom
iznenadile kad sam im rekla da u Phoenixu nijednom
nisam bila na plesu.
"Zar nikad nisi otišla s nekim dečkom?", Upitala me
Jess s nevjericom na ulazu u robnu kuću.
"Zbilja", pokušala sam je uvjeriti, ne htijući joj priznati
svoje plesne mane. "Nikad nisam imala nikoga tko
bi mi ni izbliza bio dečko. Nisam puno izlazila. "
"Zašto?", Ostala je uporna Jessica.
"Nitko me nikad nije zvao", iskreno sam joj odgovorila.
Složila je skeptični facu. "Ovdje te zovu van", podsjetila
me, "a ti ih odbijaš." Sad smo bile u odjelu za
mladež i pregledavali vješalice ne bismo li našle odjeću
za izlaske.
"Pa, s iznimkom Tyler", potiho ju je dopunila Angela.
"Molim?", Zinula sam u čudu. "Što si to rekla?"
"Tyler je svima kazao da te vodi na maturalnu", obavijestila
me Jessica sa sumnjom u očima.
"Što je rekao?" Zvučala sam kao da se gušim.
"Rekla sam ti da to nije istina", prišapnula je Angela
Jessica.
Ostala sam nijema, još pogođena šokom koji se brzo
pretvarao u srditosti. Ali sad smo pronašle vješalice s haljinama
i valjalo je prionuti na posao.
"Zbog toga te Lauren poprijeko gleda", zahihotala se
Jessica dok smo razgrtale odjeću.
Zaškrgutala sam zubima. "Što misliš, da ja njega pre147
gazim kamionet, bi li prestao više osjećati krivnju
zbog one nesreće? Pa da mi se prestane iskupljivati i
budemo kvit? "
"Možda", posprdno se osmjehnula Jess. "Ako je to
pravi razlog zbog kojeg to govori. "
Ponuda haljina nije bila velika, ali obje su našle nešto
što bi vrijedilo isprobati. Sjela sam na tabure odmah pokraj
ulaza u kabinu, pokraj trostrukog zrcala, i pokušala
obuzdati srdžbu.
Jess se nije mogla odlučiti između dvije haljine - jedna
je bila duga, crna, bez naramenica i klasično skrojena,
a druga električno plava, do koljena, s bretelica.
Rekla sam joj da izabere plavu; zašto ne bi istaknula oči?
Angela se odlučila za blijedoružičastu haljinu koja joj
je lijepo padala niz visoko tijelo i isticala nijanse meda
u svijetlosmeđoj kosi. Objema sam nadijelila naramke
komplimenata i pomogla im da vrate odbačene haljine
na vješalice. Cijeli postupak bio je mnogo kraći i lakši
od sličnih kupnja na koje sam doma odlazila s Renée.
Valjda i ograničen izbor ima svojih prednosti.
Otišle smo na odjel cipela i popratne opreme. Dok su
one isprobavali, ja sam ih samo gledala i davala im svoje
mišljenje, jer mi se nije dalo kupovati za sebe, iako su mi
doista trebale nove cipele. Uzbuđenje izlaska s curama kvarila
mi je ljutnja na Tyler, pa mi se smrknutost već vraćala.
"Angela?", Pozvala sam je oklijevajući, dok je isprobavala
par ružičastih potpetica s vrpcama - presretna što
izlazi s nekim tko je dovoljno visok da bi ona uopće mogla
nositi visoke pete. Jessica je odlutala prema pultu s
nakitom, tako da smo ostale same.
"Da?" Ispružila je nogu, zavrnuvši gležanj da bolje
vidi cipelu.
148 Prepala sam se i odustala. "Te mi se sviđaju."
"Mislim da ću ih uzeti - iako mi nikad neće ići ni uz
što osim te haljine ", zamišljeno je rekla.
"Ma, samo daj - na akciji su", obodrila sam je.
Osmjehnula mi se i vratila poklopac kutiju s mutnobijelim
cipelama praktičnijeg izgleda.
Opet sam pokušala. "Ovaj, Angela ..." Radoznalo je
podigla pogled.
"Je li uobičajeno da ... Cullen" - nisam odmicala
pogled s cipela - "često nisu u školi?" Doživjela sam teški
neuspjeh u pokušaju da zvučim nehajno.
"Da, svaki put kad je vrijeme lijepo idu na izlet - čak
i doktor. Svi jako vole prirodu ", rekla mi je tiho, i sama
razgledavajući nove cipele. Nije mi postavila nijedno
potpitanje, a kamoli stotine koje bi izletjele iz Jessice.
Angela mi je postajala zaista draga.
"O." Promijenila sam temu kad se Jessica vratila da
nam pokaže nakit od kvarca koji je našla da joj ide uz
srebrne cipele.
Namjeravale smo otići na večeru u jedan Srpski
restorančića na korzu, ali kupovanje haljina nije nam
oduzelo onoliko vremena koliko smo očekivale. Jess i
Angela htjele su odnijeti odjeću natrag u auto i zatim
se prošetati do zaljeva. Rekla sam im da se nađemo u
restoranu za sat vremena - htjela sam potražiti neku
knjižaru. Obje su htjele poći sa mnom, ali rekla sam im
da se samo provedu kako im odgovara - ne znaju kako
se znam zanijeti kad sam okružena knjigama; u takvim
bih situacijama najradije bila sama. Otišle su do auta
veselo ćaskajući, a ja sam se zaputila u smjeru koji mi je
pokazala Jess.
Bez problema sam pronašla knjižaru, ali ona nije bila
149
to što sam tražila. Izlozi su bili prepuni kristala, sanovnik
i knjiga o duhovnom iscjelivanju. Nisam ni ušla
in. Kroz showcase sam vidjela Pedesetogodišnja ženu
duge, ravne sijede kose raspuštene niz leđa, odjevenu u
haljinu ravno iz šezdesetih, kako me pozdravlja smiješkom
iza pulta. Zaključila sam da bih bar taj razgovor
mogla preskočiti. Zacijelo u mjestu postoji neka normalna
knjižara.
Nastavila sam vrludati ulicama, sve prometnijim pri
kraju radnog vremena, u nadi otići prema gradskom
središtu. Nisam marila koliko sam zapravo trebala na put
kojim idem; opirala sam se mučiti. Davala sam sve
od sebe da ne razmišljam o njemu i onome što je Angela
rekla ... i više se od svega trudila da suzbije nade za subotu,
strahujući od razočarenja bolnijeg od ostalih, kad
sam odjednom malo dalje u ulici ugledala nečiji srebrni
volvo, i sve me odjednom pogodilo. Glupi, nepouzdani
vampir, pomislila sam.
Odmarširala sam prema jugu, u smjeru nekih velikih
izloga koji su mi djelovali obećavajuće. Ali kad sam
stigla do njih, ispostavilo se da su to samo servis i jedan
prazan lokal. I dalje sam imala previše vremena da bih
odmah pošla potražiti Jess i Angelu, a definitivno sam
trebala popraviti raspoloženje prije nego se opet nađem
s njima. Nekoliko puta sam prošla prstima kroz
kosu i duboko udahnula više puta prije nego što sam
produžila iza ugla.
Počela sam shvaćati, dok sam prelazila još jednu ulicu,
otići u pogrešnom smjeru. Ono malo pješaka
koje sam vidjela hodali su prema sjeveru, a zgrade oko
mene izgledale su uglavnom kao skladišta. Odlučila sam
skrenuti na istok na idućem uglu, a onda skrenuti natrag
150 nakon nekoliko križanja u nadi da ću se nekom drugom
ulicom uspjeti vratiti na korzo.
Četvorica muškaraca pojavila su se iza ugla prema
kojem sam išla, odjeveni odviše ležerno da bi bila riječ
o ljudima koji se vraćaju iz ureda, ali i odviše neuredni
da bi bila riječ o turistima. Dok su mi prilazili, shvatila
sam da nisu puno stariji od mene. Glasno su zbijali šale,
obijesno se cerekali i buba se po nadlakticama. Odmaknula
sam se u stranu pločnika koliko se dalo imati
prostora da prođu, i ubrzala korak, gledajući pokraj njih
prema uglu.
"Hej, ti!", Jedan je dobacio u prolazu, zacijelo meni,
jer nikoga drugog nije bilo u blizini. Nagonski sam se
osvrnula. Dvojica su zastala, a druga dvojica usporila.
Obratio mi se izgleda onaj najbliži, zdepasti, tamnokosi
tip u ranim dvadesetima. Nosio je raskopcana kariranu
košulju preko prljave majice, uz odrezane traperice i
sandale. Zakoraknuo je prema meni.
"Bok", promumljala sam, reagiravši refleksno. Zatim
sam brzo odvratila pogled i još brže se zaputila prema
uglu. Začula sam kako praska u Grohotno smijeh
iza mene.
"Hej, čekaj!", Doviknuo je jedan od njih opet za
mnom, ali ja sam samo pognula glavu i zašla za ugao s
uzdahom olakšanja. Još sam ih čula kako se pozadi guše
od smijeha.
Našla sam se na pločniku koji vodi kraj stražnjih strana
većeg broja skladišta sumornih boja, svakoga s velikim
vratima za istovar kamiona, zaključanih lokotom
preko noći. Na južnoj strani ulice nije bilo pločnika,
samo lančana ograda s bodljikavom žicom na vrhu, kao
zaštita za nekakvo skladišno dvorište s dijelovima za mo151
tore. Odlutala sam daleko od onoga dijela Port Angelesa
koji sam, kao posjetitelj, trebala vidjeti. Shvatila sam da
pada mrak, da se oblaci konačno vraćaju i gomilaju na
zapadnom obzorju, stvarajući rani zalazak sunca. Istočno
nebo bilo je još vedro, ali sve bljeđe, prožeto ružičastim
i narančastim prugama. Vjetrovka mi je ostala u
autu, pa sam iznenada zadrhtala i čvrsto prekrižila ruke
preko prsa. Pokraj mene je prošao jedan kombi, a zatim
je ulica opustjela.
Nebo se uto još više zatamnio, a kad sam preko ramena
prostrijelila pogledom oblak kriv za to mračenje,
šokirana sam otkrila da me dva tipa nijemo prate na
sedam metara razdaljine.
Bili su iz iste skupine pokraj koje sam prošla na uglu,
iako nijedan od njih nije bio onaj tamni koji mi se obratio.
Smjesta sam okrenula glavu prema naprijed i ubrzala
korak. Opet sam se stresla od studeni koja nije imala
nikakve veze s vremenom. Torbica mi je bila obješena
preko ramena, pa sam je prebacila preko glave, kako se
savjetuje, da mi je ne bi mogli oteti. Točno sam znala
gdje mi je papreni sprej - još uvijek u neraspakiranoj
platnenoj torbi ispod kreveta. Nisam imala mnogo novca
sa sobom, samo jednu dvadeseticu i nekoliko novčanica
od jednog dolara, pa mi je palo na pamet da "slučajno"
ispustim torbicu i uteknem. Ali preplašeni me glasić
iz pozadine misli upozorio da su ti tipovi možda nešto
gore od lopova.
Pozorno sam počela osluškivati njihove tihe korake,
daleko pretihe u usporedbi s razmetljiv bukom koji
su ranije stvarali, i nije mi se učinilo da ubrzavaju, niti
da mi se iole približavaju. Diši, morala sam se podsjetiti.
Ne znaš idu li oni to za tobom. Nastavila sam hodati što
152 brže mogu a da ne potrčim, usredotočena na skretanje
udesno od kojeg me sada dijelilo još samo nekoliko metara.
Čula sam ih kako ostaju na jednakoj udaljenosti kao
i prije. Jedan je plavi auto skrenuo na ulicu s juga i brzo
prošao pokraj mene. Došlo mi je da iskočim pred njega,
ali oklijevala sam, sputan neznanjem slijede li me to oni
doista, sve dok nije postalo prekasno.
Stigla sam do ugla, ali brzi mi je pogled otkrio da je
riječ tek o slijepom prilazu do stražnje strane neke zgrade.
Napola sam se okrenula, spremna skrenuti; sad sam
to na brzinu morala ispraviti i šmugnuti uskim prilazom
natrag do pločnika. Ulica je završila na idućem uglu,
gdje je stajao znak obveznog zaustavljanja. Usredotočila
sam se na jedva čujni korake iza mene, razmišljajući bih
li potrčala ili ne. Samo, zvučalo je kao da sam im odmakla,
a znala sam da bi me ionako sustigli. Sigurno bih se
spotaknula i prostrla po pločniku da pokušam ubrzati.
Zvuk koraka definitivno je sad bio dalji. Usudila sam
se na brzinu osvrnuti; sad su bili na nekih petnaestak
metara od mene, opazila sam s olakšanjem. Ali obojica
su zurila u mene.
Trebala mi je cijela vječnost da stignem do kuta. Hodala
sam ravnomjernim tempom, a tipovi iza mene zaostajali
su malo po malo sa svakim korakom. Možda su
shvatili da su me prepali i sad im je bilo žao. Opazila
sam dva auta kako odlaze na sjever i prolaze križanjem
prema kojem sam išla, i odahnula od olakšanja. Bit će
više ljudi oko mene nakon što se maknem s ove puste
ulice. Zašla sam za kut sa zahvalnim uzdahom.
I stala u mjestu.
S obje strane ulice stajali su goli zidovi bez prozora
i vrata. U daljini, dva križanja niže, vidjela sam uličnu
153
rasvjetu, promet i pješake, ali sve je to bilo predaleko. Jer
na pola puta niz ulicu, uz jednu zgradu sa zapadne strane,
čekala su me ona druga dvojica. Obojica su uzbuđeni
osmjesima popratila moje kočenje na pločniku.
Tada sam shvatila da me oni to nisu slijedili.
Tjerali su me u stupicu.
Zastala sam tek na časak, ali činilo mi se da jako dugo
traje. Zatim sam šmugnuo na suprotnu stranu ulice.
Imala sam mučan dojam da mi je to uzaludno. Koraci
iza mene sad su se pojačali.
"Eto nas!" Prodorni glas onog zdepastog, tamnokosog
tipa proparao je napetu tišinu tako da sam se trgnula.
U sve dubljoj tami činilo se da gleda nekamo pokraj
mene.
"Eto i nas", odvratio mu je drugi glas iza mene, pa
sam se opet trgnula dok sam pokušavala odbrzati niz
ulicu. "Samo smo malo udarili drugim putem."
Morala sam sada usporiti korake. Prebrzo sam prelazila
razmak između sebe i onog para koji me čekao.
Mogla sam dobro, glasno vrištati, pa sam usisala zrak,
spremna to i učiniti, ali grlo mi je bilo tako suho da
nisam bila sigurna koliko ću prodorna biti. Brzim sam
pokretom prebacila torbicu preko glave i čvrsto primila
naramenice jednom rukom, spremna da im je predam,
ili da je upotrijebim kao oružje, već prema potrebi.
Kad sam oprezno zastala, zdepasti tip odmaknuo se
od zida i polako iskoračio na ulicu.
"Ne prilazi mi", upozorila sam ga glasom koji je trebao
biti snažan i neustrašiv. Ali imala sam pravo što se
suhoga grla tiče - uopće nije bio prodoran.
"Ne budi takva, šećeru", dobacio mi je, a iza mene se
opet začuo onaj Grohotno smijeh.
154 Pripremila sam se za napad, raširivši noge i pokušavši
se kroz paniku prisjetiti svog oskudnog znanja o samoobrani.
Udarac uvis donjim dijelom dlana mogao bi
možda slomiti nos ili ga zabit u mozak. Prstom u očnu
duplju - pokušaj ga svinuti i iskopati oko. I standardno
koljeno u prepone, jasno. Tad mi se u glavi oglasio isti
onaj pesimistični glas, podsjetivši me da po svoj prilici
ne bih imala izgleda ni protiv jednoga od njih, a četvorica
su. Ma šuti! naredila sam tom glasu prije nego što me
strava stigne onesposobiti. Neću pasti a da sa sobom još
nekoga ne povedem. Pokušala sam progutati slinu, ne
bih li mogla smoći pošteni vrisak.
Iza ugla su odjednom skrenuli lights. Auto je skoro
pogodio zdepastoga, prisilivši ga da strelovito
pločniku. Bacila sam se na kolnik - ovaj će auto morati
ili stati, ili me pogodak. Ali srebrni se auto neočekivano
okrenuo u mjestu, zaustavivši se s otvorenim suvozačkom
vratima na samo korak-dva od mene.
"Upadaj", naredio mi je srditi glas.
Zaprepastila me brzina kojom je nestao strah koji me
gušio, naglost kojom me oblio osjećaj sigurnosti - čak i
prije nego što sam ušla - čim sam čula njegov glas. Skočila
sam na sjedalo i zalupila vrata za sobom.
U autu je bilo mračno, lampica se nije upalila pri
otvaranju vrata, a lice mu se jedva vidjelo pri sjaju
upravljačke ploče. Gume su zacvilile kad se naglo okrenuo
prema sjeveru i prebrzo dao gas, zanijevši se prema
ošamućen tipovima na kolniku. Načas sam opazila
kako se bacaju na pločnik kad smo se izravnali i pojurili
prema luci.
"Stavi pojas", naredio mi je, a ja sam shvatila da se grčevito
držim za sjedalo objema rukama. Brzo sam ga po155
slušala; kopča pojasa glasno je škljocnula u mraku. Oštro
je skrenuo nalijevo i pohitao dalje, prohujavši pokraj
nekoliko znakova za zaustavljanje a da nije ni usporio.
Ali osjetila sam potpunu sigurnost i, zasad, potpunu
nezainteresiranost za to kamo idemo. Gledala sam mu
u osoba s istinskim olakšanjem, olakšanjem koje je nadilazili
moje iznenadno izbavljenje. Proučavala sam mu
besprijekorne crte lica u polumraku, čekajući da mi se
disanje smiri, sve dok nisam shvatila da mu je izraz zapravo
ubitačno ljutit.
"Jesi li dobro?", Upitala sam ga, iznenadivši se promuklosti
svoga glasa.
"Ne", odsječno je rekao, pun srdžbe.
Ušutjela sam i nastavila mu promatrati lice, dok je
bijesnim očima gledao ravno preda se, a onda je auto naglo
stao. Pogledala sam oko sebe, ali bilo je tako mračno
da su se vidjeli tek nejasni obrisi drveća oko ceste. Više
nismo bili u mjestu.
"Bella?", Pozvao me napetim, ček glasom.
"Da?" Glas mi je i dalje bio hrapav. Pokušala sam se
potiho nakašljati.
"Jesi li ti dobro?" I dalje me nije ni pogledao, ali ljutnja
mu se jasno vidjela na licu.
"Jesam", tiho sam zakreštala.
"Rastresite mi misli, molim te", naložio mi je.
"Oprosti, što?"
Naglo je izdahnuo.
"Samo brbljaj o nečemu beznačajnom dok se ne smirim",
pojasnio je, zažmirivši i stisnuvši si greben nosa
palcem i kažiprstom.
"Hm." Pokušala sam se sjetiti neke gluposti. "Pregaziti
ću Tyler Crowleyja sutra prije škole? "
156 I dalje je čvrsto žmirio, ali kut usana mu je zatitrao.
"Zašto?"
"Svima priča da me vodi na maturalnu - ili je sišao
s uma, ili mi se više nastoji iskupiti zato što me skoro
ubio prošli ... pa, sjećaš se, a on sad misli da je maturalna
nekako pravi način za to. Prema tome, ako mu ugrozi
život, onda smo kvit i ne može mi se više pokušavati
odužiti. Ne trebaju mi neprijatelji, a možda će me Lauren
pustiti na miru ako me se on okani. Samo, možda
ću trebati napraviti totalku na sentra. Ako ne bude
imao auto, neće moći nikoga povesti na maturalnu ... "
Nastavila sam brbljati.
"Čuo sam za to." Zvučao je malo pribraniji.
"Ti si za to čuo?", Upitala sam ga u nevjerici, a ranija
ogorčenost mi je buknula. "Neće moći na maturalnu ni
ako ostane paraliziran od vrata naniže ", promrsio sam,
ažurirati plan.
Edward je uzdahnuo i napokon otvorio oči.
"Bolje si?"
"Ne baš."
Pričekala sam, ali više ništa nije rekao. Spustio je glavu
na naslon i zagledao se u strop auta. Lice mu je bilo
ukočeno.
"Što je bilo?" Glas mi je izašao kao šapat.
"Katkad imam problema sa svojom prijeko ćudi, Bella."
I on je šaptao, a dok je gledao kroz prozor, oči su mu
se posve suzile. "Ali ne bi bilo korisno da se okrenem i polovi
one ... "Nije dovršio rečenicu, već je odvratio pogled i
načas ponovno uložio napor da obuzda svoju ljutnju. "Barem
se ", nastavio je," pokušavam uvjeriti da je tako. "
"O." To mi je djelovalo kao neprimjeren odgovor, ali
nisam se mogla sjetiti boljeg.
157
Nastavili smo opet šutke sjediti. Pogledala sam sat na
upravljačkoj ploči. Prošlo je pola sedam.
"Jessica i Angela će se zabrinuti", promrmljala sam.
"Trebala sam se već naći s njima."
Upalio je motor bez riječi, glatko se okrenuo i pojurio
natrag u grad. Našli smo se pod uličnom rasvjetom
za tili čas, i dalje vozeći prebrzo, s lakoćom pretičući
aute koji su se polako vozikali korzom. Parkirao se naporedo
s trotoarom u prostoru koji mi se činio premalim
za, ali on se u njega ugurao bez problema iz prve. Pogledala
sam kroz prozor svjetla restorana La Bella Italia,
odakle su Jess i Angela upravo izlazile, odmičući od nas
zabrinutim korakom.
"Kako si znao gdje da ...?", Zaustila sam, ali onda sam
samo odmahnula glavom. Začula sam otvaranje vrata,
okrenula se i ugledala ga kako izlazi.
"Što to radiš?", Upitala sam ga.
"Vodim te na večeru." Blago se osmjehnuo, ali oči
su mu bile krute. Izašao je iz auta i zalupio vratima. Ja
sam se ušeprtljala s pojasom, a onda žurno i sama izašla.
Čekao me na trotoaru.
Progovorio je prije nego što sam stigla išta reći. "Idi
zaustavi Jessicu i Angelu, da ne moram i njima ulaziti u
trag. Mislim da se ne bih mogao obuzdati da opet naletim
na ono tvoje drugo društvo. "
Stresla sam se od prijetnje u njegovu glasu.
"Jess! Angela! ", Viknula sam za njima i mahnula im
kad su se okrenule. Pohitali su natrag prema meni, a
izraženo olakšanje na licima i jedne i druge istodobno je
prešlo u iznenađenje kad su opazili pored koga to stojim.
Zastale su, oklijevajući, na nekoliko koraka od nas.
"Pa gdje si bila?" U Jessicinu glasu osjećala se sumnja.
158 "Izgubila sam se", krotko sam priznala. "A onda sam
naišla na Edwarda. "Pokazala sam ga.
"Imate li nešto protiv da vam se pridružim?", Upitao
ih je svilenim, neodoljivim glasom. Iz njihovih zapanjenih
izraza bilo mi je jasno da ih nikad dosad nije počastio
svojim čarima.
"Ovaj ... može", uspjela je procijediti Jessica. "Ovaj, zapravo, Bella, već smo večerali dok smo te
čekale - oprosti ", priznala je Angela.
"Nema problema - nisam gladna." Slegnuo sam ramenima.
"Mislim da bi trebala nešto pojesti." Edwardov glas
bio je prigušen, ali pun autoriteta. Pogledao je Jessicu i
progovorio malo glasnije. "Smijem li večeras ja odvesti
Bellu kući? Da je ne morate čekati dok večera. "
"Ovaj, nema problema, valjda ..." Ugrizla se za usnu,
nastojeći proniknuti iz moga izraza je li to ono što zaista
hoću. Namignula sam joj. Nisam željela ništa više nego
da se nađem nasamo sa svojim vječnim Spasiteljem. Postojalo
je toliko pitanja kojima ga neću moći obasuti sve
dok ne budemo bili sami.
"U redu." Angela je bila brža od Jessice. "Vidimo se
sutra, Bella ... Edward. "ščepala je Jessicu za ruku i odvukla
je prema autu, kojega sam opazila malo dalje, parkiranog
s druge strane Prve ulice. Dok su ulazile, Jess se
okrenula i mahnula mi, lica punog znatiželje. Mahnula
sam i ja njoj, želeći da se odvezu prije nego što ću mu
se obratiti.
"Ozbiljno ti kažem, nisam gladna", ponovila sam,
pogledavši uvis u njegovo lice da mu pokušam razabrati
izraz. Bilo je čudno.
"Udovolji mi."
159
Otišao je do vrata restorana i otvorio ih s tvrdoglavim
držanjem. Očito više nije bilo mjesta za daljnju raspravu.
Prošla sam pokraj njega i ušla u restoran, rezignirano
uzdahnuvši.
U restoranu nije bila gužva - u Port Angelesu nije bila
sezona. Dočekala nas je domaćica, a ja sam shvatila kako
ona to gleda Edwarda dok ga je procjenjivalo pogledom.
Izrazila mu je dobrodošlicu malo toplije nego što je baš
bilo nužno. Iznenadila sam se koliko me to jedi. Bila je
skoro za pedalj viša od mene i neprirodno plava.
"Stol za dvoje?" Zvučala je zavodljivo, sve i ako to nije
htjela. Vidjela sam kako me odmjerila i smjesta Odmaknula
pogled, zadovoljna mojom očitom prosječnošću
i opreznim razmakom bez dodirivanja koji je Edward
održavao između nas. Odvela nas je do stola dovoljno
velikog za četvero u sredini najzauzetijeg dijela prostora
za objedovanje.
Htjela sam sjesti, ali Edward mi je odmahnuo glavom.
"Možda nešto intimnije?", Tiho je zamolio domaćicu.
Nisam bila sigurna u to, ali učinilo mi se da joj je krišom
dodao napojnicu. Samo sam u starim filmovima vidjela
da netko odbija stol.
"Naravno." Zvučala je jednako iznenađeno kao što
sam ja bila. Okrenula se i odvela nas oko paravana do
malog prstena separea - svih praznih. "Je li ovo u redu?"
"Savršeno." Zabljesnuo ju je svojim sjajnim osmijehom,
načas je zaslijepivši.
"Ovaj" - odmahnula je glavom i zatreptala - "konobarica
će vam smjesta doći. "Udaljila se nesigurnim
korakom.
"Stvarno ne bi smio to raditi ljudima", opomenula
sam ga. "Zbilja nije fer."
160 "Što ja to radim?"
"Zasljepljuješ ih tim osmijehom - ona ovog trena
vjerojatno ne može doći sebi u kuhinji. "
Izgledao je zbunjeno.
"Ma daj, molim te", rekla sam sumnjičavo. "Sigurno
znaš kakav dojam ostavljaš na ljude. "
Nagnuo je glavu u stranu i znatiželjno me pogledao.
"Zasljepljuje ljude?"
"Nisi to primijetio? Misliš da svima tako lako uspijeva
biti po njihovom? "
Zanemario je moja pitanja. "Zasljepljuje li tebe?"
"Često", priznala sam.
A zatim nam je stigla konobarica, s iščekivanjem na
osobi. Domaćica joj je nesumnjivo sve ispričala iza kulisa,
a ova nova djevojka očito nije bila razočarana. Zataknula
je zaključati kratke crne kose za jedno uho i osmjehnula se
nepotrebno toplo.
"Bok. Zovem se Amber i večeras ću vas posluživati.
Što biste htjeli popiti? "Nije mi promaklo da se
obraća samo njemu.
Pogledao me.
"Ja ću koka-kolu." Zvučalo je kao da ga pitam.
"Dvije koka-kole", rekao je.
"Odmah ću vam ih donijeti", usrdno mu je kazala
uz još jedan nepotreban osmijeh. Ali on to nije opazio.
Promatrao je mene.
"Što je?", Upitala sam ga kad je otišla.
Oči su mu ostale uprte u moje lice. "Kako se osjećaš?"
"U redu sam", odgovorila sam mu, iznenađena napetošću
u njegovu glasu.
"Ne osjećaš vrtoglavicu, mučninu, hladnoću ...?"
161
"Zar bih trebala?"
Zahihotao se kad je čuo kako sam zbunjena.
"Pa, zapravo čekam da padneš u nesvijest." Lice mu
se izvila u onaj savršeno izvijeni osmjeh.
"Mislim da se to neće dogoditi", rekla sam kad sam
ponovno počela disati. "Oduvijek mi je potiskivanje neugodnosti
vrlo dobro išlo. "
"Svejedno, bit će mi lakše kad uneseš malo šećera i
hrane u sebe. "
Točno na taj šlagvort pojavila se konobarica s našim
pićima i košaricom krušnih štapića. Okrenula mi se leđima
dok ih je stavljala na stol.
"Spremni ste naručiti?", Upitala je Edwarda.
"Bella?", Pozvao me. Nevoljko se okrenula prema
meni.
Izabrala sam prvo što sam vidjela na jelovniku.
"Ovaj ... ja ću ravioli s gljivama."
"A vi?" Obratila se opet njemu, nasmiješena.
"Neću ništa", rekao je. Naravno da neće.
"Samo mi javite ako se predomislite." Nosila je i dalje
onaj koketni osmijeh, ali on je više nije gledao, pa se
udaljila sva nezadovoljna.
"Pij", naložio mi je.
Poslušno sam srknula kolu, a onda stala piti veće gutljaje,
iznenadivši se koliko sam žedna. Shvatila sam da
sam je iskapila nadušak kad mi je ponudio i svoju čašu.
"Hvala", promrsio sam, još žedna. Hladnoća ledene
kole širila mi se prsima, i stresla sam se.
"Je li ti hladno?"
"Samo zbog koka-kole", objasnila sam, stresavši se
opet.
"Zar nemaš neku jaknu?" Zvučao je prijekorno.
162 "Da." Pogledala sam praznu klupu do sebe. "O --
ostala mi je u Jessicinom autu ", shvatila sam.
Edward se počeo izvlačiti iz svoje jakne. Odjednom
sam shvatila da nijednom nisam zapazila što on ima na
sebi - ne samo večeras, nego uopće. Naprosto mu nisam
mogla prestati gledati lice. Sad sam se prisilila da pažljivo
pogledam. Upravo je skidao laganu svijetlosmeđa
kožnu jaknu; ispod je nosio dolčevitu boje slonovače.
Pristajala mu je tijesno, ističući mišićava prsa.
Pružio mi je jaknu, prekinuvši me u očarane promatranju.
"Hvala", opet sam mu rekla i uvukla ruke u njegovu
jaknu. Bila je hladna - kao moja vjetrovka nakon što je
cijelu noć visila na propuhu u hodniku. Opet sam se
stresla. Imala je čudan miris. Udahnula sam duboko,
trudeći se prepoznati tu slasnu aromu. Nisam imala dojam
da je kolonjska voda. Rukavi su mi bili poprilično
predugi; zasukao sam ih da oslobodim šake.
"Ta nijansa plave boje lijepo ti pristaje uz kožu", rekao
je, promatrajući me. Iznenadila sam se; pogledala
sam se i, naravno, sva porumenjela.
Gurnuo je krušne štapiće prema meni.
"Ozbiljno ti kažem, neću pasti u nesvijest", usprotivila
sam se.
"Trebala bi - normalna osoba bi. A ti nisi ni potresena. "
Nešto ga je bunilo. Zagledao mi se u oči, a sad sam
opazila kako su njegove oči svijetle, svjetlije no ikad, zlaćane
boje karamele.
"Osjećam se vrlo sigurno uz tebe", priznala sam mu,
opčinjeno mu opet kazavši istinu.
To mu nije bilo drago čuti; alabasterne su mu se vjeđe
naborala. Mrko je odmahnuo glavom.
163
"Ovo je složenije nego što sam predviđao", promrsio
je sebi u bradu.
Uzela sam jedan krušni štapić i počela grickati vršak,
mjerkajući mu izraz lica. Upitala sam se kad će biti u
redu da ga počnem propitkivati.
"Obično si bolje volje kad su ti oči tako svijetle", primijetila
sam, ne bih li ga odvratila od te neke misli od
koje je postao tako namršten i ozbiljan.
Zapanjeno me pogledao. "Što?"
"Uvijek si prijek kad su ti oči crne - tada to očekujem",
nastavila sam. "Imam teoriju o tome."
Oči su mu se suzile. "Opet teorije?"
"Aha." Nastavila sam žvakati mali zalogaj kruha, nastojeći
izgledati nezainteresirano.
"Nadam se da ćeš ovaj put biti kreativnija ... ili i dalje
kradeš ideje iz stripova? "Blijedi mu je osmijeh bio podrugljiv;
gledao me i dalje suženim očima.
"Pa, ne, nije mi to iz stripa, ali nisam to ni sama smislila",
priznala sam mu.
"I?", Potaknuo me da nastavim.
Ali onda se konobarica došetali iza paravana s mojom
hranom. Shvatila sam da smo se nesvjesno prignula jedno
prema drugome preko stola, jer smo se oboje uspravili
kad je prišla. Stavila je jelo pred mene - izgledalo je
prilično dobro - i brzo se okrenula prema Edward.
"Jeste li se predomislili?", Upitala ga je. "Zar vam nikako
ne bih mogla izaći u susret? "Možda mi se samo
pričinila dvosmislenosti u njezinim riječima.
"Ne, hvala, ali bilo bi lijepo da dobijemo još kole."
Dugom, bijelom rukom mahnuo je prema praznim čašama
ispred mene.
"Naravno." Pokupila je čaše i otišla.
164 "Što si htjela reći?", Upitao me.
"Ispričat ću ti u autu. Ako ... "Zastala sam.
"Imaš uvjete?" Podigao je jednu obrvu, a glas mu je
dobio zloslutan prizvuk.
"Imam nekoliko pitanja, jasno."
"Jasno."
Konobarica se vratila s još dvije koka-kole. Ovaj put
ih je šutke odložila i otišla natrag.
Otpila sam gutljaj.
"Pa, samo izvoli", potjerao me, i dalje strogim glasom.
Počela sam od najjednostavnije teme. Tako sam bar
mislila. "Zbog čega si u Port Angelesu?"
Spustio je pogled i polako preklopilo svoje krupne
šake na stolu. Oči su mu ispod trepavica sijevnuo prema
meni, a na licu mu se pojavio tračak posprdnog osmijeha.
"Iduće pitanje."
"Ali ovo je najlakše", usprotivila sam se.
"Iduće pitanje", ponovio je.
Ozlojeđen sam spustila pogled. Odmotala sam pribor
za jelo, uzela vilicu i pažljivo nabo jedan ravioli. Polako
sam ga stavila u usta, i dalje ne podižući oči, razmišljajući
pri žvakanju. Šampinjoni su bili dobri. Progutala sam ih,
otpila još malo koka-kole i zatim ga pogledala.
"U redu, onda." Prostrijelila sam ga pogledom i polako
nastavila. "Uzmimo, hipotetski rečeno, naravno,
da ... netko ... može znati što ljudi misle, čitati im misli,
znaš - uz pojedine iznimke. "
"Uz samo jedan izuzetak", ispravio me, "hipotetski
rečeno. "
"Dobro, uz jedan izuzetak, onda." Oduševilo me
165
što je prihvatio igru, ali pokušala sam zvučati nehajno.
"Kako to funkcionira? Koja su ograničenja? Kako ... taj
netko ... može naći nekoga drugog točno u pravom trenutku?
Kako on to zna da je ona u nevolji? "Upitala sam
se imaju li moja zamršena pitanja uopće ikakvog smisla.
"Hipotetski rečeno?", Upitao me.
"Jasno."
"Pa, kad bi ... taj netko ..."
"Nazovimo ga 'Joe'", predložila sam.
Izvijen se osmjehnuo. "Dakle, Joe. Da je Joe bio
pozornije, ne bi bio primoran pojaviti se baš u pravom
trenutku. "odmahnula je glavom i zakolutao očima.
"Samo ti možeš upasti u nevolju u ovolicni mjestašcu.
Upropastila bi im statistiku zločina za idućih deset
godina, znaš. "
"Razgovaramo o hipotetskom slučaju", podsjetila
sam ga ledenim glasom.
Nasmijala mi se, toplo me pogledavši.
"Da, tako je", složio se. "Da te zovemo 'Jane'?"
"Kako si znao?" Nadvladala me znatiželja. Shvatila
sam da sam mu se opet prignula.
Kao da se premišljao, rastrgan nekom unutarnjom
dvojbe. Pogled mu se susreo s mojim, pa sam pretpostavila
da upravo sada odlučuje bi li mi jednostavno
kazao istinu ili ne.
"Možeš mi vjerovati, znaš", promrmljala sam. Ispružila
sam ruku, ne razmišljajući, da mu dotaknem preklopljene
šake, ali on ih je odmaknuo za milimetar, pa
sam odustala.
"Ne znam imam li više uopće izbora." Govorio je gotovo
šapatom. "Nisam imao pravo - mnogo bolje primjećuješ
stvari nego što sam ti spreman priznati. "
166 "Mislila sam da si uvijek u pravu."
"Nekoć sam bio." Opet je odmahnuo glavom. "Nisam
imao pravo u još nečemu, što se tebe tiče. Ti magnetski
ne privlačiš nedaće - to nije dovoljno širok
pojam. Ti magnetski privlačiš nesreće. Postoji li ikakva
opasnost u krugu od petnaest kilometara, neizostavno
će te pronaći. "
"A sebe svrstavaš u tu kategoriju?", Pretpostavila sam.
Lice mu je postalo hladno i bezizražajno. "Neprijeporno."
Opet sam ispružila ruku preko stola - zanemarivši ga
kad se opet malo odmaknuo - i dotakla mu nadlanice,
stidljivo, jagodicama prstiju. Koža mu je bila hladna i
tvrda poput kamena.
"Hvala ti." Glas mi je bio pun usrdno zahvalnosti.
"To je sad već drugi put."
Lice mu se smekšalo. "Nastojmo da ne dođe do trećega,
okej? "
Namrstila sam se, ali sam i kimnuo. Izmaknuo je
ruku ispod moje i stavio obje šake pod stol. Ali pritom
se nagnuo prema meni.
"Pratio sam te do Port Angelesa", priznao je, užurbano
progovorivši. "Nikad prije nisam neku konkretnu
osobu nastojao održati na životu, a to je daleko napornije
nego što sam vjerovao da će biti. Ali tako je po svoj
prilici samo zato što je o tebi riječ. Obični ljudi nekako
uspijevaju preživjeti od jutra do mraka bez tolikih katastrofa. "
Zastao je. Upitala sam se bih li se trebala zabrinuti
zato što me slijedio; umjesto toga, osjetila sam neobičan
nalet zadovoljstva. Zagledao se u mene, možda se
čudeći tome što mi se usne i nehotice izvijaju u osmijeh.
"Jesi li ikada pomislio da je možda na mene došao
167
red još prvi put, s onim kombijem, a da ti to zapravo
pokušavaš spriječiti sudbinu? ", iznijela sam jednu mogućnost,
da odvratim misli.
"To nije bilo prvi put", rekao je, a glas mu je bilo
teško čuti. Zaprepašteno sam ga pogledala, ali njegove
su oči bile svrnuti nadolje. "Red je došao na tebe još kad
smo se upoznali. "
Spopao me grč straha od tih riječi i od naglog prisjećanja
na to kako me ljutito strijeljao crnim očima toga
prvog dana ... ali smirio me nadmoćan osjećaj sigurnosti
koji sam imala uz njega. Kad me pogledao u oči da
vidi kako ga to gledam, u njima više nije bilo ni tračka
straha.
"Sjećaš se toga?", Upitao me s ozbiljnim izrazom na
svom anđeoskim osobi.
"Da." Bila sam smirena.
"A svejedno sjediš ovdje." U glasu mu se osjetila blaga
nevjerica; podigao je jednu obrvu.
"Da, sjedim ovdje ... zbog tebe." Zastala sam. "Zato
što si nekako znao kako me danas pronađeš ...? ", potaknula
sam ga da nastavi.
Stisnuo je usne i nastavio me gledati suženim očima,
opet se premišljajući. Pogled mu je naglo pao na moj
puni tanjur, a zatim se opet upro u mene.
"Jedi, a ja ću ti pričati", iznio je pogodbu.
Brzo sam podigla vilicom još jedan ravioli i stavila
ga u usta.
"Teže je nego što bi trebalo biti - držati te na oku.
Obično nekoga vrlo lako pronaći, nakon što sam mu
jedanput čuo um. "Pogledao me sa strepnjom, a ja sam
shvatila da sam se ukočila. Natjerala sam se da progutam
zalogaj, a zatim nabo još jedan ravioli i ubacila ga.
168 "Pazio sam na Jessicu, ne baš vrlo pozorno - kao što
kažem, samo si ti mogla naići na nevolju u Port Angelesu
- I isprva nisam zamijetio da si se odvojila od njih.
Zatim, kad sam shvatio da nisi više s njom, krenuo sam
te potražiti u onoj knjižari koju sam vidio u njezinojglavi. Bilo mi je jasno da nisi ušla u nju, već si otišla prema
jugu ... i znao sam da ćeš se uskoro morati okrenuti.
Stoga sam te samo čekao i nasumce pregledavao misli
ljudi na ulici - da vidim je li te netko primijetio, pa da
tako saznam gdje si. Nisam imao razloga za brigu ... ali
bio sam pun čudne strepnje ... "Izgubio se u mislima i
zabuljio u prazno, gledajući nešto meni nezamislivo.
"Počeo sam kružiti autom, i dalje ... osluškujući.
Sunce je konačno počelo zapadati, pa sam se spremao
izaći i nastaviti pješice za tobom. A onda - "Zastao je
i stisnuo zube od iznenadne srdžbe. Uložio je napor da
se primiri.
"Što je onda bilo?", Prošaptala sam. Nastavio mi je
piljiti iznad glave.
"Čuo sam što misle", zarežao je, a gornja mu se usna
blago izvinula nad zubima. "Vidio sam tvoje lice u njegovu
umu. "Odjednom se prignula, stavivši jedan lakat
na stol i rukom prekrivši oči. Pokret je bio tako hitar da
me prepao.
"Bilo je vrlo ... teško - ne možeš ni zamisliti koliko
teško - da te jednostavno odvesti odande, a njih ostavim ...
na životu. "Ruka mu je prigušivala glas. "Mogao
sam te pustiti da odeš s Jessicom i Angelom, ali bojao
sam se da ću ih otići potražiti ako me napustiš ", priznao
mi je šapatom.
Sjedila sam šutke, ošamućena, puna nesuvislih misli.
Ruke su mi bile prekrižene u krilu i nemoćno sam se
169
oslonila na naslon separea. On je još držao lice rukom,
nepomičan kao da je isklesan od tog kamena na koji me
podsjećala njegova koža.
Naposljetku je podigao pogled, očima punim vlastitih
pitanja potraživši moje.
"Jesi li spremna za povratak kući?", Upitao me.
"Spremna sam za odlazak odavde", pojasnila sam, silno
zahvalna na tome što nas još čeka sat vremena zajedničke
vožnje do doma. Nisam se još bila spremna rastati s njim.
Konobarica se pojavila kao da smo je pozvali. Ili nas
je promatrala.
"Kako ide?", Upitala je Edwarda.
"Možete nam dati račun, hvala." Glas mu je bio tih,
grublji, još pun napetosti zbog našeg razgovora. Kao da
ju je smio. Pogledao ju je s očekivanjem.
"J-jasno", zamucnula je. "Izvolite." Izvadila je malu kožnu
kartu iz prednjeg džepa crne pregače i pružila mu je.
U ruci je već imao novcanicu. Umetnuo ju je u kartu
i smjesta je pružio natrag konobarici.
"Zadržite ostatak." Osmjehnula se. Zatim je ustao, a
ja sam se nespretno osovila na noge.
Opet mu je uputila gostoljubiv smiješak. "Želim vam
ugodnu večer. "
Nije odmaknuo pogled od mene kad joj se zahvalio.
Suspregnula sam osmijeh.
Ispratio me do izlaza, hodajući vrlo blizu mene, ali i
dalje pazeći da me ne dotakne. Sjetila sam se onoga što
je Jessica rekla o svome odnosu s Mike, toga da su
skoro stigli do prvog poljupca. Uzdahnula sam. Edward
kao da je to čuo, pa me radoznalo pogledao odozgo.
Uprla sam pogled u pločnik, zahvalna na tome što on
po svoj prilici ne može čuti što mislim.
170 Otvorio je suvozačko vrata, pridržao mi ih dok sam
ulazila i blago ih zatvorio za mnom. Gledala sam ga kako
obilazi prednji dio auta, još jednom zadivljena njegovom
gracioznošću. Vjerojatno sam se dosad već trebala naviknuti
na nju - ali nisam. Imala sam dojam da Edward ne
spada u ljude na koje bi se itko mogao naviknuti.
Nakon što smo ušli u auto, upalio je motor i pojačao
grijalicu do kraja. Vani je postalo vrlo hladno, pa sam
pretpostavila da je lijepo vrijeme na izmaku. Samo, bilo
mi je toplo u njegovoj jakni, čiji sam miris udisala kad
sam imala dojam da me ne može vidjeti.
Edward je izašao u promet i skrenuo u suprotni smjer,
prema autocesti. Nisam opazila da se ijednom osvrnuo.
"A sad je", kazao je značajnim tonom, "red je na tebe."
