Rekla sam Charlieja da trebam napisati hrpu zadaća
i da mi se ništa ne jede. Trajao je prijenos košarkaške
utakmice koja mu je bila vrlo bitna, premda ja, naravno,
pojma nisam imala što je to tako posebno u njoj, ali zato
bar nije primijetio ništa neobično u mome licu ili glasu.
Kad sam stigla u sobu, zaključala sam vrata. Prokopali
sam po ladicama radnog stola, našla stare slušalice
i priključila ih na svoj mali CD player. Uzela sam jedan
CD koji mi je Phil poklonio za Božić. Bio mu je to jedan
od najdražih bendova, iako su rabili malo previše
basova i kreštanje za moj ukus. Umetnula sam ga i legla
na krevet. Stavila sam slušalice na glavu, pustila disk i
odvrnula glasnoću do te mjere da su me zaboljele uši.
Zažmirila sam, ali svjetlo je i dalje padalo u oči, pa
sam dodala i jastuk preko gornje polovice lica.
Vrlo sam se pomno usredotočila na glazbu, ne bi li
razabrao stihove, razlučila složene bubnjarski dionice.
Pri trećem preslušavanja CD-a, znala sam barem sve riječi
refrena. Iznenadilo me to što mi se bend zaista svidio
nakon što sam se naviknula na treštanje. Morat ću se
opet zahvaliti Phil.
I upalilo je. Razorni ritmovi spriječili su me da mislim
- A to je i bio cijeli cilj vježbe. Slušala sam i slušala
CD, sve dok nisam znala pjevati sve pjesme, sve dok
konačno nisam zaspala.
Otvorila sam oči i ugledala jedno poznato mjesto.
Svjesna u nekom kutku svijesti da sanjam, prepoznala
sam zelenu svjetlost šume. Čulo se kako se valovi negdje
oko lome o stijene. I znala sam da ću ugledati sunce
uspijem li pronaći ocean. Nastojala sam poći prema
zvuku, ali onda se tu stvorio Jacob Black, potegao me za
ruku i odvukao prema najcrnjem dijelu šume.
"Jacob? Što je bilo? ", Upitala sam ga. Lice mu je bilo
prestrašeno dok ga je povlačio svom snagom, jer sam mu
se opirala; nisam htjela otići u taj mrak.
"Bježi, Bella, moraš pobjeći!", Prestravljeno je prošaptao.
"Ovuda, Bella!", Prepoznala sam Mikeov glas kako me
zaziva iz tmurnog srca drveća, ali nisam ga mogla vidjeti.
"Zašto?", Upitala sam, još se odupirući Jacobovu stisku,
očajnički želeći ugledam sunce.
Ali Jacob mi je pustio ruku i naglo se počeo tresti, te
je ciknuo i pao na tamno šumsko tlo. Stao se trzati na
zemlji dok sam ga užasnuto promatrala.
"Jacob!", Vrisnula sam. Ali nestao je. Na njegovu
mjestu našao se krupni crvenkastosmeđ vuk crnih
očiju. Vuk se okrenuo od mene, prema obali. Dlaka na
plećkama stala mu se kostriješiti, a između iskeženih očnjaka
počelo mu je dopirati potmulo režanje.
"Bella, bježi!", Viknuo je opet Mike odnekud iza
mene. Ali nisam se okrenula. Gledala sam kako mi se iz
smjera plaže približava svjetlost.
I tada je Edward iskoračio između stabala. Koža mu
se blago sjajila, oči su mu bile crne i opasne. Podigao je
jednu ruku i pozvao me da mu priđem. Vuk je zarežao
pod nogama.
Zakoračila sam, prema Edward. Tada se osmjehnuo,
a zubi su mu bili oštri, šiljasti.
"Vjeruj mi", začulo se kako prede.
Prišla sam mu još za korak.
Vuk se bacio kroz prostor između mene i vampira,
ciljajući očnjacima u žilu kucavica.
"Ne!", Vrisnula sam i naglo se uspravila u krevetu.
Od iznenadnog pokreta slušalice su mi povukle CD
player sa stolića kraj uzglavlja, pa je s treskom pao na
drveni pod.
Svjetlo mi je još bilo upaljeno, i zatekla sam se kako
sjedim na krevetu posve odjevena i obuveni. Dezorijentirani
sam pogledala sat na ormaru. Bilo je pola šest
ujutro.
Prostenjala sam, svalila se natrag i prevrnula na lice,
skinuvši čizme nogama. Samo, bilo mi je tako neudobno
da se nisam više mogla ni približiti snu. Opet sam se prevrnula
i raskopčala traperice, nespretno ih svlačeći dok
sam se trudila ostati u vodoravnom položaju. Osjećala
sam pletenicu kao neugodni, neravno pritisak na leđima.
Okrenula sam se na bok, strgnula gumicu i brzo prstima
razmrsila kosu. Navukla sam jastuk natrag preko očiju.
Ništa od svega toga, naravno. Moja je podsvijest
izvukla na vidjelo upravo one prizore koje sam očajnički
nastojala izbjeći. Sad ću se morati suočiti s njima.
Uspravila sam se u sjedeći položaj, au glavi mi se
načas zavrtjelo dok je krv otjecala iz nje. Prvo ono najbitnije,
pomislila sam, ne bih li odugovlačila što dulje
mogu. Uzela sam neseser.
Samo, tuširanje nije trajalo ni izbliza onoliko dugo
koliko sam se nadala. Čak i nakon što sam natenane
osušila kosu fenom, ubrzo mi je ponestalo posla u kupaonici.
Umotao sam se u ručnik i vratila u sobu. Nisam
znala spava li Charlie i dalje, ili je već otišao. Bacila sam
pogled kroz prozor i vidjela da policijskog automobila
više nema. Opet je na pecanju.
Polako sam se obukla u najudobniju trenerku i onda
spremila krevet - što inače nikad nisam radila. Nisam
više mogla odugovlačiti. Sjela sam za radni stol i uključila
svoje staro računalo.
Mrzila sam se ovdje služiti internetom. Modem mi
je žalosno zastario, a besplatna veza ispodprosječna;
sâmo je nazivanje tako dugo trajalo da sam odlučila
spremiti zdjelicu kukuruznih pahuljica dok čekam.
Jela sam polako, zvacuci pažljivo svaki zalogaj. Kad
sam pojela, oprala sam zdjelicu i žlicu, obrisala ih i spremila.
Vukla sam noge dok sam se vraćala stubama. Prvo
sam otišla do CD playera, digla ga s poda i stavila točno
na sredinu stolića. Isključila sam slušalice i stavila ih u
ladicu radnog stola. Zatim sam pustila isti onaj CD, stišavši
zvuk tako da se čuje u pozadini.
Još jednom sam uzdahnula i posvetila se računalu.
Jasno, ekran je bio prepun pop-up oglasa. Sjela sam u
tvrdi stolac na sklapanje i počela gasiti sve te prozore.
Napokon sam se uspjela probiti do svoje omiljene tražilice.
Zatukla sam još pokoji pop-up i zatim utipkala
jednu riječ.
Vampir.
Trajalo je izluđujući dugo, naravno. Kad su se pojavili
rezultati, trebalo ih je itekako prosijati - dobila sam
sve od filmova i TV serija do igara uloga, underground
metal glazbe i kompanija za darkersku kozmetiku.
Zatim sam pronašla jedan portal koji obećava - Vampiri
A-Ž. Nestrpljivo sam pričekala da se učita, brzo tamaneći
svaki oglas koji bi bljesnuo na zaslonu. Konačno
je stranica bila gotova - jednostavna bijela pozadina s
crnim tekstom, znanstvenog izgleda. Na uvodnoj su me
stranici dočekala dva citata:
Diljem golemog, sjenovitog svijeta duhova i demona
nema nijedne prilike koja bi bila tako užasna, koja
bi ulijevala takvu stravu i groza, pa ipak se odlikovala
takvim jezivim carom, kao što je to vampir, koji sam
po sebi nije ni duh ni demon, već se odlikuje tamnim
prirodama i posjeduje zagonetne i užasne odlike oba.
- Vlč. Montague Summers
Ako na ovome svijetu postoji neka dobro potkrijepljena
pojava, onda su to vampiri. Ničega ne nedostaje:
službenih izvješća, prisegom potvrđenih izjava uglednika,
kirurga, svećenika, mirovnih sudaca; dokazna je
građa posve potpuna. A usprkos svemu tome, gdje je taj
koji vjeruje u vampire?
- Rousseau
Ostatak portala donosio je abecedni popis niza različitih
svjetskih predaja o vampirima. Prvi na kojeg sam
kliknula, danag, bio je filipinski vampir, koji je navodno
u davnini prvi donio kulturu biljke taro na otočje. Predaja
je dalje kazivala da je danag godinama surađivao s
ljudima, ali to se ortaštvu prekinulo onoga dana kad je
jedna žena porezala prst, a nakon što joj je danag posisala
ranu, okus mu se tako svidio da joj je popio svu krv iz
tijela.
Pažljivo sam iščitali opise, tražeći bilo što što bi mi
zvučalo poznato, ako već ne i uvjerljivo. Činilo mi se
da se većina predaja o vampirima bavi lijepim ženama
kao demonima i djecom kao žrtvama; također su mi
djelovale kao obrazloženja sročena kako bi se objasnilo
visoke stope smrtnosti među malom djecom, a muškarcima
pružilo izgovor za nevjeru. U mnogim sam pričama
zatekla bestjelesne duhove i upozorenja na opasnosti
nedoličnih sahrana. Nije bilo mnogih slučajeva koji bi
me podsjetili na filmove koje sam vidjela, a tek se malobrojna
nekolicina, kao hebrejski Estrie i poljski upier,
uopće bavila ispijanjem krvi.
Samo su mi tri stavke doista privukle pozornost: rumunjski
varcolaci, moćno neumrli biće koje se može pojaviti
kao prekrasan čovjek blijede kože, slovački nelapsi, tako
snažno i brzo biće da može pobiti cijelo selo u samo sat
vremena nakon ponoći, i još jedno, stregoni beneficiju.
Tom posljednjem bila je posvećena samo jedna kratka
rečenica.
Stregoni beneficiju: Srpski vampir, navodno na strani
dobra, uz to i smrtni neprijatelj svih zlih vampira.
Laknulo mi je od te jedne male stavke, od te jedine
predaje između stotina njih, koja spominje postojanje
dobrih vampira.
Ukupno sam, ipak, našla vrlo malo toga što bi se
poklapalo s Jacobovim pričama ili onime što sam sama
opazila. Složila sam mali katalog u glavi dok sam čitala
i pažljivo to uspoređivali sa svakom predajom. Brzina,
snaga, ljepota, blijeda koža, oči promjenjive boje; a zatim
i Jacob parametri: krvopije, neprijatelji vukodla
ka, hladne kože i besmrtni. Rijetko se koja predaja podudarale
makar i s jednom od tih osobina.
A tu je bio još jedan problem, kojega sam se sjećala
iz malobrojnih filmova strave koje sam vidjela i koji mi
je podupro današnje štivo - vampiri ne mogu izaći na
otvoreno po danu, jer će ih sunce spaliti na licu mjesta.
Zato spavaju cijeli dan u lijesovima i izlaze jedino noću.
Uzrujano sam isključila računalo glavnim prekidačem,
ne čekajući da ga ugasim kako treba. Povrh ljutnje,
bila sam zgromljena stidom. Koja sam ja glupača. Evo
me gdje sjedim u svojoj sobi i istražujem vampire. Što
me to spopalo? Zaključila sam da većinu krivnje valja
pripisati mjestu Forks - i cijelom ovom gnjilom Olimpijskom
poluotoku, kad sam već kod toga.
Morala sam izaći iz kuće, ali ni do jednog mjesta u
koje bih htjela otići nije se moglo doći za manje od tri
dana vožnje. Svejedno sam obuli čizme, ne znajući točno
kamo ću, i sišla u prizemlje. Navukla sam vjetrovke
ne provjerivši kakvo je vrijeme i odmarširala kroz vrata.
Bilo je tmurno, ali još nije kišilo. Zanemarila sam kamionet
i zaputila se pješice na istok, udarivši poprijeko
Charliejevim dvorištem prema stalno nadirućoj šumi.
Nije mi trebalo dugo da u nju zađe tako duboko da
više ne mogu vidjeti ni kuću ni cestu, da jedini preostali
zvuk budu šljapkanje mojih stopala po vlažnoj zemlji i
iznenadni krici šojka.
Tanka je pruga staze tu vodila kroz šumu, ili se
ne bih usudila ovako odlutati sama. Nisam imala nikakav
osjećaj za orijentaciju; znala sam se izgubiti u daleko
manje preglednoj širom. Staza je vijugala sve dublje u
šumu, uglavnom prema istoku, koliko se dalo razabrati.
Zavijala je oko sitkinih smreka i stabala jela, tisa i javora.
Tek sam nejasno znala kako se zove drveće oko mene, a
i to što sam znala bilo je samo zato što mi ih je Charlie
nekoć pokazivao kroz prozor policijskog vozila. Mnoga
su mi bila nepoznata, a druga nisam mogla sa sigurnošću
raspoznati zbog debela pokrova zelenih lišajeva.
Išla sam tom stazica dokle me tjerala ljutnja. Kad
je počela jenjavati, usporila sam. Pokoja kap vode padala
je s krošanja nada mnom, ali nisam bila sigurna počinje
li kišiti, ili to tek polako na zemlju kapaju lokvica preostale
od jučer u lišću visoko iznad mene. Jedno nedavno
srušeno stablo - znala sam da je palo nedavno, jer ga
mahovina nije posve prekrila - ostalo je oslonjeno o deblo
jedne od svojih sestara, stvorivši zaklonjen klupicu
na sigurnih korak-dva od staze. Prekoračila sam paprat i
oprezno sjela, pazeći da mi vjetrovka bude između vlažne
kore i odjeće svugdje gdje se dotiču, te naslonila glavu
u kapuljača na ono živo drvo.
Došla sam na sasvim pogrešno mjesto. Trebala sam
to znati, ali kamo sam još mogla? Šuma je bila zagasito
zelena i tako strašno slična prizoru iz mog sinoćnjeg sna
da tu nisam mogla naći mir. Sad kad je prestao zvuk mojih
blatnih koraka, tišina je postala prodorna. I ptice su
šutjeli, kapi su padale sve češće, tako da je gore zacijelo
kišilo. Sad kad sam sjela, paprat mi je bila viša od glave,
pa sam znala da bi netko mogao proći stazom na metar
od mene i ne opaziti me.
Tu, usred drveća, bilo je daleko lakše povjerovati u
besmislice koje su me postidjele u kući. U ovoj se šumi
tisućama godina ništa nije promijenilo, i svi su mitovi i
legende iz tisuća raznih zemalja djelovali mnogo vjerojatnije
u njezinoj zelenoj izmaglici nego u mojoj uređenoj
sobi.
Natjerala sam se da se posvetim dvama najbitnijim
pitanjima kojima sam morala pronaći odgovor, ali to
sam učinila preko volje.
Prvo, moram odlučiti bi li ono što je Jacob rekao o
Cullenovima ikako moglo biti točno.
Mozak mi je smjesta na to odgovorio gromkim nijekanje.
Blesavo je i morbidno baviti se tako apsurdnim
nazorima. Ali što mi preostaje, upitala sam se. Nema
razumskog objašnjenja razloga iz kojih sam u ovom trenutku
živa. Opet sam u glavi poredala stvari koja sam na
svoje oči vidjela: nemoguću brzinu i snagu, boju očiju
koja se mijenja iz crne u zlatnu i opet natrag, neljudsku
ljepotu, blijedu, ledenu kožu. I više od toga - sitnice
koje se polako zapažaju - to što oni očito nikada
ne jedu, to što se kreću nelagodno graciozno. I način
na koji on katkad nešto kaže, neuobičajenim redom rečenice
i izrazima koji bolje odgovaraju stilu romana s
početka prošlog stoljeća nego razredu iz dvadeset prvog
stoljeća. Odlučio je markirati onaj dan kad smo određivali
krvne grupe. Nije odbio otići na izlet na plažu sve
dok nije čuo kamo smo se zaputili. Kao da zna što
svako oko njega misli ... osim mene. Rekao mi je da je
zlikovac, da je opasan ...
Je li moguće da su Cullen vampiri?
Pa, oni su nešto. Nešto izvan dosega razumskih objašnjenja
odvija mi se pred očima punim nevjerice. Bilo
da je riječ o Jacobovim hladnima ili pak mojoj teoriji o
Superjunak, Edward Cullen nije ... čovječji. Nego
nešto više od toga.
Tako da - možda. To će morati zasad biti moj odgovor.
A tu je onda i najvažnije pitanje uopće. Što da radim
ako je to točno?
Ako je Edward vampir - jedva da sam se mogla nagnati
da pomislim te riječi - što ću ja onda? Definitivno
ne dolazi u obzir da se nekom povjerim. Nisam u to ni
sama mogla povjerovati; bilo tko kome bih to rekla strpao
bi me u ludnicu.
Samo su mi dvije mogućnosti djelovale praktično.
Prva je bila ta da poslušam njegov savjet: da budem pametna
i izbjegavam ga što više mogu. Poništiti naše
planove, da ga ponovno počnem ignorirati koliko god
mogu. Da se pretvaram kako postoji neprobojni debeli
stakleni zid između nas dvoje na jedinom satu koji
moramo slušati zajedno. Da mu kažem da me ostavi na
miru - i da ovaj put to zaista i mislim.
Spopala me iznenadna agonija očaja dok sam razmišljala
o toj alternativi. Moj um je odbio takvu bol i brzo
prešao na iduću mogućnost.
Ne mogu postupati imalo drugačije. Napokon, ako
je on nešto ... zlokobno, zasad me nijednim postupkom
nije povrijedio. Dapače, bila bih tek ulubina na Tylerovu
braniku da nije reagirao tako brzo. Tako brzo, oponirala
sam samoj sebi, da se tu moglo raditi o pukom refleksu.
Ali ako on to refleksno spašava živote, koliko bi zao uopće
mogao biti, odvratila sama sebi. Glava mi se vrtjela u
krugovima bez odgovora.
Bila sam sigurna samo u jedno, ako sam uopće i u
što bila sigurna. Onaj mračni Edward iz moga sinoćnjeg
sna bio je tek odraz moga straha od riječi koju je Jacob
kazao, a ne od samoga Edwarda. Pa ipak, kad sam prestravljeno
vrisnula pri vukodlakovu skoku, nije mi strah
za vuka izmamio povik "Ne!" na usne. Bio je to strah od
toga da on ne nastrada - čak i dok me zazivao kroz oštre
očnjake, ja sam strahovala za njega.
I znala sam da u tome leži odgovor koji mi treba.
Nisam bila sigurna jesam li zapravo uopće imala izbora.
Već sam bila preduboko. Sad kad sam je znala - ako sam
znala - ništa nisam mogla poduzeti oko moje strahovite
tajne. Jer kad bih pomislila na njega, na njegov glas, na
njegove hipnotične oči, na magnetsku privlačnost njegovog
karaktera, nisam htjela ništa više od toga da ovog
trenutka budem s njim. Čak i ako ... ali nisam to mogla
ni pomisliti. Ne ovdje, dok sam sama u sve mračnijoj
šumi. Ne dok je od kiše pod krošnjama tamno kao u
sumrak i zvuči kao da koraci tapkaju prostirkom šumskog
tla. Stresla sam se i brzo ustala iz svojega skrovišta,
brinući se da je stazica možda nekako nestala s dolaskom
kiše.Ali bila je tu, sigurna i jasna, zavojit put iz vlažnog
zelenog labirinta. Žurno sam pošla njome, navukavši kapuljaču
uz lice, iznenađena time koliko sam daleko stigla
dok sam skoro trčala kroz šumu. Počela sam se pitati
idem li ja to uopće van, ili tek slijedim stazu sve dublje u
šumsku stupicu. Samo, nisam se stigla previše uspaničiti
prije nego što sam počela opažati neke otvore kroz isprepleteno
granje. A onda sam čula auto na ulici i izbila na
slobodu; preda mnom se prostro Charliejev travnjak, a
kuća me zvala obećanjem topline i suhih čarapa.
Bilo je tek podne kad sam se vratila. Otišla sam na
kat i za danas obukla traperice i majicu, jer ću ostati u
kući. Nije mi trebalo previše truda da se usredotoči na
moj današnji zadatak, lektiru o Macbeth koju trebampredati u srijedu.
Spokojno sam se posvetila pisanju prve
ruke sastavka, smirenija nego što sam bila još od ... pa,
od četvrtka popodne, ruku na srce.
Samo, oduvijek sam bila takva. Donošenje odluka
najteže mi pada oko toga najviše razbijam glavu. Ali
nakon što donesem odluku, jednostavno je slijedim
- Obično s olakšanjem što je izbor donesen. Ponekad
mi olakšanje nosi biljeg očaja, kao u slučaju odluke da
odem u Forks. Ali i to je bolje od baktanja s alternativnim
mogućnostima.
S ovom mi je odlukom bilo apsurdno lako živjeti.
Opasno lako.
I tako mi je dan prošao mirno i produktivno - završila
sam lektiru prije osam. Charlie se vratio kući s velikim
ulovom, a ja sam se podsjetila da kupim knjigu ribljih
recepata kad idući tjedan odem u Seattle. Srsi koji su
mi prolazili hrpta svaki put kad bih pomislila na taj
put nisu bili nimalo drugačiji od onih koje sam osjećala
prije odlaska na šetnju s Jacob Black. Trebali bi
biti drugačiji, pomislila sam. Morala bih biti u strahu --
znala sam da bih morala, ali nisam mogla osjetiti onakav
strah kakav sam trebala.
Te sam noći besano spavala, iscrpljena od rana ustajanja
i slaba sinoćnjeg sna. Po drugi put od dolaska u
Forks probudila sam se uz jarku žutu svjetlost sunčana
dana. Priskočila sam prozoru i zapanjeno ugledala nebo
bez gotovo i jednog oblačka, ai ti malobrojni bili su
tek paperjaste grudicama vate u kojima nipošto nije moglo
biti kiše. Otvorila sam prozor - iznenadivši se kad se
otvorio bez buke i zapinjanja, nakon što ga nisam otvorila
tko zna koliko godina - i udahnula razmjerno suhi
zrak. Bilo je udobno toplo i jedva vjetrovito. Krv mi je
zabrujala žilama.
Charlie je dovršavao doručak kad sam sišla u prizemlje,
i smjesta mi je opazio raspoloženje.
"Lijep je dan vani", spomenuo je.
"Da", složila sam se sa širokim osmijehom.
Osmjehnuo se i on meni, a smeđe su mu se oči naborala
u kutovima. Kad se Charlie smiješio, bilo mi je
lakše vidjeti zašto su on i moja majka prebrzo uskočili u
mladenački brak. Najveći dio onog romantičnog mladića
iz tih dana izgubio se prije nego što sam ga upoznala,
dok mu se kovrčava smeđa kosa - iste boje, ako već ne
i teksture, kao i moja - povukla, otkrivajući postupno
sve više sjajne kože njegove ćele. Ali, kad se osmjehnuo,
vidjela sam tračak onoga čovjeka koji je pobjegao s Renée
kad je bila samo dvije godine starija nego što sam ja
danas.
Vedro sam doručkovala, promatrajući kako se trunc
prašine kovitlaju na suncu koje sja kroz stražnji prozor.
Charlie mi je doviknuo pozdrav na odlasku, a onda sam
čula kako se vozilo udaljava od kuće. Zastala sam na
putu do vrata s rukom na vjetrovke. Izazivala bih sudbinu
da je ostavim doma. Uzdahnuvši, prebacila sam je
preko ruke i iskoračio u najsjajniju svjetlost svih ovih
mjeseci.
Uloživši pozamašan trud u habanja vlastitih zglobova,
uspjela sam spustiti oba prozora na kamionet skoro
do kraja. Bila sam jedna od prvih u školi; nisam čak ni
pogledala na sat u žurbi da izađem iz kuće. Parkirala
sam se i otišla do rijetko korištenih klupa za objedovanje
na otvorenom južno od kantine. Klupe su još bile
malo vlažne, pa sam sjela na kabanicu, sretna što mi je
dobro došla. Zadaća mi je bila gotova - plod siromašnog
društvenog života - ali bilo je nekoliko zadataka iz trigonometrije
za koje nisam bila sigurna da sam ih dobro
uradila. Marljiva sam izvadila udžbenik, ali na pola puta
kroz provjeru prvog zadatka počela sam sanjariti, promatrajući
igru sunca na stablima crvenih kora. Odsutno
sam stala črčkati po marginama zadaće. Nakon nekoliko
minuta, odjednom sam shvatila da sam nacrtala pet pari
tamnih očiju što zure u mene s lista papira. Izbrisala sam
ih gumicom.
"Bella!", Čula sam kako me netko zove, a zvuči kao
Mike. Osvrnula sam se i shvatila da se škola napučila
dok sam ondje sjedila izgubljena u mislima. Svi su bili u
majicama, neki čak iu kratkim hlačama, iako temperatura
nije mogla biti iznad petnaest stupnjeva. Mike mi
se približavao u kaki bermudama i prugastoj ragbijaškoj
majici, mašući.
"Hej, Mike", doviknuo sam mu i odmahnula, jer nisam
mogla biti suzdržana u ovakvo jutro.
Sjeo je do mene, dok su mu uredni šiljci kose zlaćana
sjala na tom svjetlu, a široki mu se osmijeh protezao
licem. Tako se oduševio što me vidi da sam mu morala
biti zahvalna.
"Nikad to prije nisam primijetio - kosa ti je blago
crvenkasta ", zapazio je, primivši mi prstima pramen koji
je lepršao na povjetarcu.
"Samo na suncu."
Postalo mi je čisto malo neugodno kad mi je zataknuo
pramen za uho.
"Super dan, je l 'tako?"
"Takve ja dane volim", složila sam se.
"Što si jučer radila?" Zvučao je mrvicu previše posjednički.
"Uglavnom sam pisala lektiru." Nisam dodala i to da
sam je završila - čemu zvučati bahato.
Opalio se po čelu donjim dijelom dlana. "Ma da --
trebamo je predati u četvrtak, točno? "
"Ovaj, u srijedu, mislim."
"U srijedu?" Namrštio se. "To ne valja ... O čemu
pišeš svoju? "
"O tome postupa li Shakespeare sa svojim ženskim
likovima na Mizogini način. "
Zagledao se u mene kao da sam upravo rekla nešto na
pučkom latinskom.
"Očito se moram toga večeras prihvatiti", rekao je
poraženo. "A baš sam te htio pitati bi li htjela izaći s
mnom. "
"O." Uhvatio me nespremna. Zašto više nikako ne
mogu ugodno porazgovarati s Mike a da mi ubrzo ne
postane neugodno?
"Pa, mogli bismo na večeru, ne znam ... a lektiru bih
ostavio za kasnije. "usrdno se osmjehnuo.
"Mike ..." mrzila sam biti stavljena pred gotov čin.
"Ne bih rekla da ti je to baš najpametnije."
Snuždio se. "Zašto?", Upitao me, snuždena. Načas sam
se prisjetila Edwarda, upitavši se je li i on pomislio na njega.
"Mislim ... a ako ikome ponoviš to što ti sada kažem,
drage volje ću te nasmrt prebiti ", priprijetili sam mu,
"Ali imam dojam da bi to povrijedilo Jessicine osjećaje."
Zapanjio se, jer očito uopće nije razmišljao u tom
smjeru. "Jessicine?"
"Daj, zbilja, Mike, jesi li ti slijep?"
"O", izdahnuo je - vidno ošamućen. Iskoristila sam
da uteknem.
"Nastava počinje, a ne mogu opet odgođeno." Skupila
sam knjige i teke i tutnula ih u torbu.
Šutke smo otišli do treće zgrade, a on je izgledao zbunjeno.
Nadala sam se da ga te misli koje su ga obuzela
vode u pravome smjeru.
Kad sam vidjela Jessicu na trigonometrija, prštala je
od oduševljenja. Ona, Angela i Lauren odlučile su večeras
otići u Port Angeles kupiti haljine za ples, pa me
pozvala da i ja pođem, iako meni haljina nije trebala.
Premišljala sam se. Bilo bi lijepo izaći iz mjesta s prijateljicama,
ali ići će i Lauren. A tko zna što bih večeras
još mogla raditi ... Ali to je definitivno bio krivi smjer
za puštanje mislima na slobodu. Naravno da sam bila
sretna zbog toga što je sunčano. Ali to nije bilo posve
odgovorna za moje euforično raspoloženje, ni izdaleka.
Tako da sam joj rekla da ću im se možda pridružiti
i objasnila da prvo moram porazgovarati s Charlieja.
Dok smo išle na španjolski, nije razgovarala ni o
čemu nego o plesu, nastavivši kao da nikakvog prekida
nije bilo kad je nastava završila s pet minuta produžetka,
pa smo konačno krenule na ručak. Bila sam odviše
izgubljena u vlastitim mahnitim iščekivanjima da bih
osobito pomno slušala što mi govori. Bolno mi je bilo
stalo vidjeti ne samo njega, već sve Cullen - da
ih usporedim s novim sumnjama koje su mi tištale um.
Kad sam prešla prag kantine, osjetila sam kako mi se
prvi istinski zmaraca straha spušta niz hrbat i smješta u
želucu. Hoće li mi prozrijeti misli? A onda me kosnuo
jedan drugačiji osjećaj - hoće li Edward htjeti ponovno
sjesti sa mnom?
Već sam rutinski prvo pogledala prema stolu Cullenovih.
Titraj panike zadrhtao mi je u želucu kad sam
shvatila da je prazan. Sa sve manjom nadom, oči su mi
pretražila ostatak kantine, ne bi li ga našle gdje sjedi sam
i čeka me. Blagovaonica je bila gotovo puna - zakasnile
smo zbog španjolskog - ali nije bilo ni traga od Edwarda
i nikoga od njegovih. Oduzela sam se od očaja.
Odvukla sam se dalje za Jessicom, više se ni ne trudeći
pretvarati da je slušam.
Toliko smo zakasnile da su svi već bili za našim stolom.
Izbjegla sam prazno mjesto pokraj Mikea i sjela za
ono do Angele. Nejasno sam primijetila da je Mike pristojno
privukao stolicu Jessica, a njoj se lice na to ozarila.
Angela mi je postavila nekoliko tihih pitanja o lektiri
za Macbeth, na koja sam joj odgovorila što sam prirodnije
mogla, dok sam vrtoglav ponirala u jad. I ona
me pozvala da večeras pođem s njima, tako da sam sada
pristala, hvatajući se za bilo što ne bih li se pribrala.
Shvatila sam da sam u sebi još gajila posljednju trunku
nade kad sam ušla na biologiju, ugledala njegovo prazno
mjesto i osjetila novi val razočaranja.
Ostatak dana prošao je sporo i turobno. Na tjelesnom
smo imali predavanje o pravilima badmintona, iduće
muke koju su mi odlučili priuštiti. Ali to je bar značilo
da sam dobila priliku da sjedim i slušam, umjesto da se
trgam po dvorani. Najbolje je bilo to što trener nije stigao
do kraja, tako da ću se i sutra izvući. Nije bitno što
će me preksutra zato oboružati reketom i pustiti me da
haram po ostatku razreda.
Bilo mi je drago otići iz škole, da se mogu slobodno
duriti i žalovat prije večerašnjeg izlaska s Jessicom i
društvom. Ali odmah nakon što sam ušla na vrata Charlieja
kuće, nazvala me Jessica i otkazala planove. Pokušala
sam zvučati sretno zbog toga što ju je Mike pozvao
van na večeru - zbilja mi je laknulo zato što mu je očito
napokon počelo dolaziti iz pete u glavu - ali oduševljenje
mi je zvučalo lažno u vlastitim ušima dok sam govorila.
Premjestila je naš shopping-izlet za sutra navečer.
Tako da mi je preostalo vrlo malo razbibrige. Za ve
Ceru mi se već marinirala riba, uz salatu i kruh preostale
od sinoć, tako da oko toga nisam imala posla. Posvetila
sam pola sata zadaći, ali onda sam i to obavila. Provjerila
sam e-mail, pročitavši zaostatak majčinih pisama, sve
odsječnijih što su bila skorija. Uzdahnula sam i na brzinu
joj otipkao odgovor.
Mama,
oprosti. Bila sam stalno vani. Otišla sam na plažu s
nekim prijateljima. I imala sam lektiru.
Izgovori su mi bili poprilično bijedni, tako da sam
odustala od toga.
Danas je vani sunčano - znam, i ja sam šokirana - tako
otići van upiti što više vitamina D mogu. Volim te.
Bella.
Odlučila sam ubiti sat vremena čitanjem nečega što
nema veze sa školom. Imala sam malu zbirku knjiga koje
sam ponijela sa sobom u Forks, od kojih je najpohabanija
bila zbirka djela Jane Austen u jednom svesku. Odlučila
sam se za nju i krenula u dvorište, uzevši otrcanu
staru dekicu iz ormara za posteljinu na vrhu stubišta dok
sam silazila.
Vani, u Charliejevom malom, četvrtastom dvorištu,
presavinula sam dekicu na pola i prostrla je izvan dometa
sjene krošanja na gustom travnjaku, koji će uvijek biti
pomalo vlažan, ma koliko dugo vani bilo sunčano. Legla
sam na trbuh, prekrižila gležnjeve u zraku i počela otvarati
pojedine romane u knjizi ne bih li odabrala onaj
koji će mi najtemeljitije zaokupiti misli. Najdraži su mi
bili Ponos i predrasude i Razum i osjećaji. Ovaj prvi sam
najskorije pročitala, pa sam prionula na Razum i osjećaje,
shvativši tek nakon što sam došla do trećeg poglavlja da
se junak priče slučajno zove Edward. Ljutito sam prešla
na Mansfield Park, ali junak toga djela nosio ime Edmund,
naprosto odviše slično. Zar krajem osamnaestog
stoljeća nije bilo drugih raspoloživih imena? Srdito sam
zaklopio knjigu i prevalila se na leđa. Zasukao sam rukave
najviše što sam mogla i zažmirila. Neću razmišljati
ni o čemu osim o toplini na svojoj koži, strogo sam naredila
sebi. Povjetarac je i dalje bio blag, ali nosio mi je
vitice kose preko lica, a to me malo škakljalo. Raširila
sam svu kosu iznad glave, puštajući je da se rasprostrli po
dekica iznad mene, i opet se usredotočila na vrućinu koja
mi dotiče kapke, jagodice, nos, usne, podlaktice i vrat,
koja mi prodire kroz tanku košulju ...
Iduće što pamtim bio je zvuk skretanja Charliejevog
automobila na Ciglena prilazni put. Iznenađeno sam se
uspravila u sjedeći položaj, shvativši da je sunce nestalo
iza krošanja, a ja sam zaspala. Pogledala sam bunovno
oko sebe s iznenadnim dojmom da nisam sama.
"Charlie?", Zazvala sam. Ali čula sam kako je zalupio
vrata za sobom s prednje strane kuće.
Skočila sam na noge, blesavo napeta, i dohvatila već
vlažnu dekicu i knjigu. Utrčala sam u kuću da pristavi
ulje na tavi, shvativši da će večera zakasniti. Charlie je
upravo stavljao pojas s pištoljem na vješalicu i izuvao
čizme kad sam ušla.
"Oprosti, tata, večera još nije spremna - zaspala sam
vani. "suzdržala sam se da ne zijevnu.
"Ništa zato", rekao je. "Htio sam ionako prvo vidjeti
koji je rezultat utakmice. "
Nakon večere sam malo gledala televiziju s Charlieja,
da prekrati vrijeme. Nije se davalo ništa što
sam htjela gledati, ali znao je da ne volim baseball, pa je
prebacio na neku tupav humorističnu seriju koja se ni
meni ni njemu nije sviđala. Samo, bilo mu je vidno dragosti nešto radimo zajedno.
A meni je prijalo, usprkos potištenosti, što je on sretan.
"Tata", rekla sam za vrijeme reklama, "Jessica i Angela
idu sutra navečer u Port Angeles poslužiti haljine
za ples, pa su me pozvale da im pomognem ... mogu li
s njima? "
"Jessica Stanley?", Upitao me.
"I Angela Weber." Uzdahnula sam dok sam mu navodila
pojedinosti.
Zbunio se. "Ali ti ne ideš na ples, je l 'tako?"
"Ne, tata, ali pomažem njima naći haljine - znaš,
treba im konstruktivna kritika. "Ne bih to morala objašnjavati
jednoj ženi.
"Pa, u redu." Očito je shvatio da nije dorastao ženskim
poslovima. "Ipak, sutradan ti je škola."
"Idemo odmah iza nastave, da se možemo ranije vratiti.
Snaći ćeš se za večeru, je l 'tako? "
"Bella, sedamnaest godina sam se samostalno hranio
prije nego što si ti došla ", podsjetio me.
"Ne znam kako si preživio", promrsio sam, a zatim
razgovjetnije dodala: "Ostavit ću ti hladnih narezaka za
sendviče u hladnjaku, može? Skroz na vrhu. "
Ujutro je opet bilo sunčano. Probudila sam se s obnovljenom
nadom koju sam mračno pokušala potisnuti.
Obukla sam se za toplije vrijeme u mornarsko plavu
bluzu s V-izrezom - koju sam u Phoenixu nosila samo
po ciči zimi.
Tempirao sam dolazak u školu tako da mi jedva ostane
vremena da stignem na nastavu. Čemer me obuzimao
dok sam obilazila puno parkiralište u potrazi za mjestom
i usput tražila onaj srebrni kojeg očito nije bilo. Parkira144
la sam se u zadnjem redu i požurila na engleski, stigavši
zadihana, ali i ček, taman prije zvona.
Bilo mi je isto kao i jučer - jednostavno nisam mogla
spriječiti sitne klice nade da mi bujaju u svijesti, a onda
su ih uzaludna traži blagovaonice i prazno mjesto
pokraj mene na biologiji okrutno zatre u meni.
Plan za Port Angeles opet je vrijedio za večeras, utoliko
privlačniji zbog toga što je Lauren imala druge obveze.
Jedva sam čekala da izađem iz mjesta, ne bih li se
prestala osvrtati u nadi da ću ga opaziti kako se pojavljuje
iz vedra neba, onako kao i uvijek. Zavjetovala sam
se sebi da ću večeras biti dobro raspoloženi i da neću ni
Angeli ni Jessica pokvariti užitak lova na haljini. Možda
bih si i ja mogla kupiti pokoji komad odjeće. Odbila
sam i samu pomisao na to da bih predstojećeg vikenda
mogla sama otići u šoping u Seattle jer me više neće zanimati
raniji dogovor. Pa valjda on to ne bi otkazao a da
mi prvo ne kaže.
Nakon nastave, Jessica je otišla za mnom doma u svome
starom bijelom Mercuryja, kako bih se mogla riješiti
knjiga i kamioneta. Brzo sam se počešljala kad sam ušla
u kuću, osjetivši blagi ushit na pomisao da ću napustiti
Forks. Ostavila sam Charlieja poruku na stolu, ponovno
mu objasnivši gdje da nađe večeru, prebacila svoj otrcan
novčanik iz školske torbe u torbicu koju sam rijetko
nosila, i istrčala natrag do Jessice. Zatim smo otišle do
Angeline kuće, a ona nas je već čekala. Uzbuđenje mi
je eksponencijalno naraslo kad smo fizički prošli pokraj
znaka gradske međe.
