Majka me odvezla na aerodrom sa spuštenim
prozorima. U Phoenixu je bilo dvadeset četiri stupnja,
sa savršeno plavim nebom, bez i jednog oblačka. Na sebi
sam imala svoju najdražu majicu - bez rukava, bijelu,
čipkasti s rupicama; obukla sam je majci za ljubav na
rastanku. Sa sobom ću u avion ponijeti još i vjetrovke.
Na Olimpijskome poluotoku, na sjeverozapadu savezne
države Washington, mjestašce po imenu Forks gotovo
neprekidno obitava pod pokrovom oblaka. Na taj
beznačajni gradić padne više kiše nego na bilo koje drugo
mjesto u Sjedinjenim Američkim Državama. Iz toga
mjesta, od njegove tmurne, sveprisutne sjenke, majka
je sa mnom pobjegla kad mi je bilo tek nekoliko mjeseci.
U tom sam gradiću bila primorana provoditi mjesec
dana svakoga ljeta, sve do svoje četrnaeste godine. Tada
sam napokon rekla da je dosta; u tri godine koje su ota4
da protekle, moj tata Charlie ljetovao je za promjenu s
mnom u Kaliforniji.
Sad sam odlazila u izgnanstvo upravo u Forks - a to
me ispunjavalo silnim užasom. Forks mi je bio odvratan.
Phoenix sam obožavala. Obožavala sam sunce i nesnosnu
žegu. Obožavala sam nepregledan grad prepun
života.
"Bella", rekla mi je mama - po posljednji od tisuću
puta - prije nego što sam ušla u avion. "Nisi dužna otići
na ovaj put. "
Moja mama izgleda kao ja, osim što ima kratku kosu
i bore od smijeha. Spopao me grč panike kad sam pogledala
u njezine široke, dječije oči. Kako samo mogu
ostaviti svoju privrženi, rastresen, bandoglavu majku
da se brine sama za sebe? Jasno, ona sad ima Phila, tako
da će se računi po svoj prilici plaćati, u hladnjaku će biti
hrane, u autu benzina, a imat će koga i nazvati kad se
izgubi, ali ipak ...
"Želim otići", slagala sam. Nikad nisam znala uvjerljivo
lagati, ali ovu sam laž u zadnje vrijeme tako često
ponavljala da je sad već zvučala gotovo uvjerljivo.
"Pozdravi mi Charlieja."
"Hoću."
"Vidimo se uskoro", značajno je rekla. "Možeš se vratiti
doma kad god hoćeš - vratit ću se čim ti zatrebam. "
Ali vidjela sam joj žrtvovanje u očima dok je obećavala.
"Ne brini se ti za mene", usrdno sam joj ponovila.
"Bit će mi super. Volim te, mama. "
Čvrsto me zagrlila na minutu, a onda sam ušla u avion
i nje više nije bilo.
Od Phoenixa do Seattlea ljeti se četiri sata, a zatim
treba provesti sat vremena u malom avionu do Port An5
Geles, te još jedan sat u vožnji automobilom do Forks.
Letenje mi ne smeta; samo, malo me zabrinjavalo tih sat
vremena u autu s Charlieja.
Charlie je zaista bio prilično susretljiv oko cijele stvari.
Zvučao je kao da mu je istinski drago što prvi put
dolazim živjeti s njime na iole značajnije vrijeme. Već
me prijavio u srednju školu i rekao da će mi pomoći da
nabavim auto.
Ali uz Charlieja će mi sigurno biti nezgodno. Ni on
ni ja nismo pričljiv ni po čijim mjerilima, a ja ionako ne
bih ni znala što da mu kažem. Bilo mi je jasno da ga je
moja odluka nemalo zbunila - poput moje majke nekoć,
nisam skrivala svoju nesklonost prema Forks.
Kad sam sletjela u Port Angeles, padala je kiša. Nisam
to shvatila kao pretkazanje - nego samo kao nešto neizbježno.
Već sam se ionako oprostila od sunca.
Charlie me čekao s policijskim vozilom. I to sam
očekivala. Charlieja mirni žitelji Forks zovu Načelnik
policije Swan. Moj glavni poriv za kupnju auta, usprkos
ograničenim sredstvima, ležao je u tome što sam se
odbijala voziti kroz grad u automobilu s crvenim i plavim
svjetlima na krovu. Ništa ne usporava promet tako
uspješno kao murja.
Charlie me nespretno zagrlio jednom rukom kad sam
isteturala iz zrakoplova.
"Drago mi je što te vidim, Bells", rekao je i osmjehnuo
se kad me automatski dohvatio i pridržao. "Nisi se
osobito promijenila. Kako je Renée? "
"Mama je dobro. Drago je i meni što te vidjeti, tata. "
Nisam mu se smjela obraćati s "Charlie".
Imala sam malo prtljage. Moja odjeća iz Arizone bila je
najvećim dijelom previše promočiva za državu Washington.
6 Mama i ja zajedničkim smo sredstvima uvećali moju zimsku
garderobu, ali još uvijek je bila skromna. Sve skupa je lako
stalo u prtljažnik vozila.
"Našao sam dobar auto za tebe, vrlo jeftin", izjavio je
nakon što smo se vezali.
"Kakav auto?" Posumnjala sam kad je rekao "dobar
auto za tebe "za samo" dobar auto ".
"Pa, to je zapravo kamionet, Chevroletov."
"Gdje si ga našao?"
"Sjećaš se Billyja Blacka? Živi dolje u La Push. "La
Push je mali indijanski rezervat na obali.
"Ne."
"Znao je ljeti ići s nama u pecanje", podsjetio me
Charlie.
To je i objašnjavalo zašto ga se nisam sjećala. Vrlo
mi dobro ide brisanje bolnih, nepotrebnih uspomena iz
pamćenja.
"Sad je u kolicima", nastavio je Charlie kad mu nisam
odgovorila, "tako da više ne može voziti, pa mi je
vrlo povoljno ponudio svoj kamionet. "
"Iz koje je godine?" Složio je takvu facu da mi je bilo
jasno kako se nadao da ga to neću pitati.
"Pa, Billy je puno radio na motoru - star je samo
nekoliko godina, da ti pravo kažem. "
Nadala sam se da me ne potcjenjuje toliko da drži da
ću tako lako odustati. "Kad ga je kupio?"
"Kupio ga je 1984, čini mi se."
"Je li bio nov kad ga je kupio?"
"Pa, nije. Mislim da je bio nov početkom šezdesetih
- Ili krajem pedesetih, u najmanju ruku ", skrušeno je
priznao.
"Ch - tata, ja se zbilja uopće ne razumijem u aute.
7
Neću ga znati popraviti ako se išta pokvari, a ne mogu si
priuštiti mehaničara ... "
"Ozbiljno ti kažem, Bella, ta stvar vozi k'o grom. Takvi
se više ne prave. "
Ta stvar, pomislila sam ... to pruža mogućnosti - za
nadimak, u najmanju ruku.
"Koliko je niska ta vrlo povoljna cijena?" Napokon,
to je bio jedini vid kupnje u kojem nisam mogla praviti
kompromise.
"Pa, dušo, moglo bi se reći da sam ti ga već kupio.
Kao dar za dobrodošlicu. "Charlie je virnuo prema meni
s očima punim nade.
Opa. Besplatno.
"Nisi morao, tata. Imala sam namjeru kupiti sebi
auto. "
"Nema veze. Htio bih da ovdje budeš sretna. "Gledao
je preda se, u cestu, kad je to rekao. Charlieja nije lako
padalo izražavanje osjećaja riječima. To sam naslijedila
od njega. Tako da sam i ja gledala ravno preda se kad
sam mu odgovorila.
"Zbilja lijepo od tebe, tata. Hvala ti. Zbilja sam ti
zahvalna. "Nisam trebala dodavati kako nije moguće da
budem sretna u Forks. Nije bio dužan patiti zajedno s
mnom. A ja nikad nisam gledala poklonjenom kamionet
u zube - ili pod haubu.
"Pa, eto, molim lijepo", promrmljao je, smeten mojim
izrazom zahvalnosti.
Razmijenili smo još nekoliko opaski o vremenu, koje
je bilo kišno, i to je uglavnom bilo sve što se razgovora
tiče. Šutke smo nastavili gledati kroz prozore.
Bilo je divno, naravno; nisam to mogla poreći. Sve je
bilo zeleno: drveće, debla prekrivena mahovinom, bal8
removed_user lišajeva obješeni s grana, tlo prekriveno paprati.
Čak je i zrak pod krošnjama bio zelenkast.
Bilo je isuviše zeleno - kao na dalekom planetu.
Napokon smo stigli do Charlieja kuće. I dalje je
živio u onoj maloj dvosobnoj koju je kupio zajedno s
mojom majkom u ranim danima njihova braka. Jedino
je takve dane njihov brak i imao - rane. Ondje je, parkiran
na ulici pred kućom koja se nikad nije promijenila,
bio moj novi - pa, barem meni novi - kamionet. Bio je
izlizano crven, s velikim, oblim branicima i kuglastom
kabinom. Na moje silno iznenađenje, zaljubila sam se
u njega. Nisam znala vozi li uopće, ali mogla sam se
zamisliti u njemu. Uz to, spadao je u onakva posve čelična
vozila kakva se nikada ne oštete - i kakva katkad
opaziše na mjestu neke nesreće, kako stoje bez i jedne
ogrebotine, okruženi komadima inozemnog auta kojeg
su uništili.
"Opa, tata, prekrasan je! Hvala ti! "Sad će moj grozni
sutra biti utoliko manje strašan. Neću biti primorana
izabrati između tri kilometra hodanja po kiši i prihvaćanja
vožnje u Načelnikovom policijskom automobilu.
"Drago mi je da ti se sviđa", oporo je rekao Charlie,
opet smeten.
Sve moje stvari odnijeli smo na kat odjednom. Dobila
sam zapadnu spavaću sobu s pogledom na prednje
dvorište. Poznavala sam je; pripadala mi je od rođenja.
Drveni pod, svijetloplava zidovi, strop pod sljemena
krova, požutjeli čipkaste zavjese oko prozora - sve je to
bilo dio moga djetinjstva. Charlie je, kako sam odrastala,
promijenio tu sobu tek toliko da je na mjesto kolijevke
stavio krevet i pridodao mu radni stol. Na tom stolu
sada je stajalo rabljeno računalo s modemskom kabelom, spajalica pričvršćenim za pod do najbliže telefonske
utičnice. To je tražila moja majka, kako bismo lako mogle
ostati u vezi. Ljuljačka iz vremena dok sam bila mala
beba i dalje je stajala u kutu.
Na katu se nalazila samo jedna mala kupaonica, koju
ću morati dijeliti s Charlieja. Nastojala sam ne razmišljati
previše o toj činjenici.
Jedna od najboljih Charliejevih strana je to što se
nema naviku petljati u tuđe poslove. Ostavio me da se
na miru raspakiram i smjestim, a takav podvig bio bi
posve nemoguć mojoj majci. Bilo mi je ugodno ostati
sama, ne biti primorana da se smješka i izgledam zadovoljno;
laknulo mi je što se mogu beznadno zagledati
kroz prozor u kišu što pljušti i pustiti da mi pobjegne
pokoja suza. Nisam bila raspoložena da briznu u pravi
plač. Sačuvat ću ga za odlazak na počinak, kad ću biti
primorana pomisliti na jutro koje mi slijedi.
Gimnazija Forks imala je, na moj užas, ukupno tek
tristo pedeset sedam - sada pedeset osam - učenika; kod
kuće mi je samo na drugoj godini bilo preko sedamsto
ljudi. Ovdje su sva djeca odrasla zajedno - još su im se
djedovi i bake skupa igrali po dvorištu. Ja ću im doći
kao nova cura iz velikog grada, kao neka osobenjakinja,
neka nakaza.
Možda bih to mogla iskoristiti u svoju korist, kad
bih izgledala onako kako bi jedna djevojka iz Phoenixa
trebala izgledati. Ali u fizičkom smislu nikada se nigdje
neću moći uklopiti. Trebala bih biti preplanula, sklona
sportu, plavokosa - rukometašica, ili možda navijačica --
sve ono što slijedi iz života u Sunčanoj dolini.
Umjesto toga, imala sam kožu boje bjelokosti, koju
čak nisam mogla ispričati plavim očima ili crvenom ko10
som, usprkos stalnom sunčanom vremenu. Oduvijek
sam bila vitka, ali nekako meka, očito nesportske građe;
nisam raspolagala potrebnom koordinacijom ruke i oka
da bih se mogla baviti sportom a da se ne osramoti - i
ne ozlijedim i sebe i sve koji stoje preblizu.
Kad sam stavila svu odjeću u stari ormar od borovine,
uzela sam neseser i otišla u zajedničku kupaonicu
da se operem nakon cjelodnevna putovanja. Pogledala
sam lice u zrcalu dok sam si četkala vlažnu, zamršen
kosu. Možda je razlog bio u svjetlu, ali već sam poprimila
nekako pepeljast, nezdrav izgled. Koža mi je mogla
izgledati lijepo - bila je vrlo čista, gotovo prozirna - ali
to je posve ovisilo o njezinoj boji. A ovdje uopće nisam
imala boje.
Suočena sa svojim blijedim odrazom u zrcalu, morala
sam priznati da samu sebe lažem. Nije bila stvar samo
u tome da se nikada fizički neću uklopiti. A ako nisam
uspjela naći svoje mjesto u školi od tri tisuće ljudi, kakve
li izglede uopće imam ovdje?
Nisam se dobro slagala s ljudima moje dobi. Možda
je prava istina glasila da se nisam dobro slagala s ljudima
kao takvima. Čak ni moja majka, s kojom sam bila bliskija
nego s bilo kim drugim na svijetu, nikad nije bila u
suglasje sa mnom, nikad na istoj strani. Katkad sam se
znala upitati vidim li ja to svojim očima isto što ostatak
svijeta vidi njihovima. Možda to meni nešto manjka u
mozgu.
Ali razlog nije ni bitan. Jedino su bitne posljedice. A
sutra će one tek početi.
Nisam dobro spavala te noći, čak i nakon što sam
se isplakala. Neprestano hučanje kiše i vjetra po krovu
nikako se nije stapalo s pozadinom. Navukla sam stari,
11
izblijedjele jorgan preko glave, a potom na njega dodala
i jastuk. Ali nisam uspjela zaspati do iza ponoći, kad se
kiša napokon smirila u tiše rominjanje.
Kroz prozor se ujutro vidjela jedino gusta magla, i
osjetila sam da me spopada klaustrofobija. Ovdje se nikad
nije vidjelo nebo; bilo je kao u kavezu.
Doručak s Charlieja prošao je mirno. Poželio mi je
sreću u školi. Zahvalila sam mu se, znajući da se uzalud
nada. Sreća me najčešće izbjegava. Charlie je prvi otišao
iz kuće, u policijsku postaju koja mu je bila supruga i
obitelj. Nakon njegova odlaska, sjela sam za stari četvrtasti
stol od hrastovine, na jednu od tri rasparen stolice,
i pregledala njegovu kuhinjica s tamnim zidovima od
drvenih panela, jarkožutim elementima i bijelim podom
od linoleuma. Ništa se nije promijenilo. Moja majka je
oličila te elemente prije osamnaest godina ne bi li unijela
malo sunca u kuću. Iznad malog kamina u susjednoj
obiteljskoj sobi, velikoj poput rupčić, stajao je red fotografija.
Prvo slika s vjenčanja Charlieja i moje mame u
Las Vegasu, zatim jedna koju je snimila susretljiva medicinska
sestra, s nas troje u rodilištu nakon mog rođenja,
te povorke mojih školskih portreta sve do prošlogodišnjeg.
Bilo me sramota pogledati ih - morat ću dati sve
od sebe da natjeram Charlieja da ih premjesti, barem
dok živim s njim.
Za boravka u ovoj kući bilo mi je nemoguće ne shvatiti
da Charlie nikad nije prebolio moju mamu. Zbog
toga mi je bilo neugodno.
Nisam htjela doći prerano u školu, ali nisam više mogla
ostati ni kod kuće. Obukla sam svoju vjetrovke - u
kojoj sam se osjećala kao u antiradijacijskom skafandru
- I izašla na kišu.
12 I dalje je samo rominjale, što nije bilo dovoljno da
me smjesta promociju dok sam uzimala ključ kuće, koji
je uvijek bio skriven pod strehom kraj ulaznih vrata, i
zaključavala ih. Šljapkanje mojih novih nepromočivih
čizama išlo mi je na živce. Nedostajalo mi je uobičajeno
hrskanje šljunka pri hodu. Nisam opet mogla zastati i
diviti se mome kamionet; žurila sam se maknuti s maglovite
kišica koja mi se kovitlalo oko glave i lijepila za
kosu pod kapuljačom.
U kamionet je bilo ugodno i suho. Netko od njih
dvojice, ili Billy ili Charlie, očito ga je očistio, ali sjedala
s smećkastim presvlakama i dalje su odisala blagim
vonj duhana, benzina i metvice. Laknulo mi je kad
je motor brzo reagirao, ali bio je glasan. Riknuo je pri
paljenja i nastavio brundati u najbučnijom mogućem
leru. Pa, tako star kamionet mora imati neki nedostatak.
Starinski radioprijemnik još uvijek je radio, što je bio
neočekivani bonus.
Nije mi bilo teško pronaći školu, premda nikad prije
nisam tamo bila. Škola se, kao i većina drugih zgrada,
nalazila tik do autoceste. Nije se jasno vidjelo da je riječ
o školi; zaustavila sam se samo zbog putokaza koji
me obavijestio da je riječ o Gimnaziji Forks. Izgledala
je kao niz sličnih kućica sagrađenih od crvenkastosmeđ
cigle. Bilo je toliko drveća i grmlja da isprva nisam mogla
procijeniti koliko je velika. Gdje je dojam ustanove,
sjetno sam se upitala. Gdje su ograde od lanaca, gdje su
detektori metala?
Parkirala sam se pred prvom zgradom, nad čijim je
ulaznim vratima stajao mali natpis: uprava. Nijedan
drugi auto nije tamo stajao, tako da sam bila sigurna da
se tu ne smije parkirati, ali odlučila sam otići in i
13
pitati kamo dalje, umjesto da kružim ovuda po kiši kao
idiot. Nevoljko sam izašla iz udobne kabine kamioneta
i prešla kameni puteljak okružen tamnom živicom. Duboko
sam udahnula prije nego što ću otvoriti vrata.
Unutra je bilo dobro rasvijetljeno i toplije nego što
sam očekivala. Uprava je bila nevelika; mala čekaonica
s tapacirani preklopivim stolcima, uredski tapisona
s narančastim mrljama, zidovi pretrpan obavijesti i
nagradama, veliki zidni sat koji glasno kuca. Posvuda su
rasle biljke u krupnim plastičnim teglama, kao da vani
već nema dovoljno zelenila. Prostoriju je popola dijelio
dug pult pun žičanih košara natrpanih papirima, sprijeda
oblijepljen lecima jarkih boja. Iza pulta su stajala tri
radna stola. Za jednim je sjedila krupna crvenokosa žena
s naočalama. Nosila je ljubičastu majicu, tako da sam se
smjesta osjetila pretjerano odjeveni.
Crvenokosa me pogledala. "Izvolite."
"Ja sam Isabella Swan", kazala sam joj i opazila kako
joj se oči smjesta krijes jer mi je prepoznala ime. Očekuju
me, a bez sumnje me i ogovaraju. Kći Načelnikom
nevjerne žene napokon je stigla kući.
"Naravno", rekla je. Uzela je kopati po nezgrapno velikoj
hrpi dokumenata na radnom stolu i uspjela pronaći one koje
je tražila. "Ovdje sam ti priredila raspored sati, kao i tlocrt
škole. "Stavila je nekoliko listova na pult da mi pokaže.
Objasnila mi je koje satove imam, označavajući fluorescentnim
flomasterom na tlocrtu kako najlakše dođem
do svake pojedine učionice, i dala mi obrazac koji
će mi svaki učitelj potpisati, a nakon nastave ga trebam
donijeti njoj. Nasmiješila mi se i rekla, kao i Charlie, da
se nada kako će mi biti lijepo u Forks. Uzvratila sam joj
svojim najuvjerljiviji osmijehom.
14 Kad sam se vratila u kamionet, već su počeli pristizati
ostali učenici. Odvezla sam se za drugim vozilima do suprotne
blizini škole. Bilo mi je drago što vidim da su auti
većinom stariji kao i moj, da nisu šminkerski. Doma sam
živjela u jednom od rijetkih naselja za manje imućne u
četvrti Paradise Valley. Bilo je uobičajeno vidjeti novi
Mercedes ili Porshe na učeničkom parkiralištu. Ovdje je
najljepši auto bio jedan sjajni Volvo, koji je odskakao od
drugih. Ipak, isključila sam motor čim sam se parkirala,
da gromko bukom ne privuče pažnju na mene.
Pogledala sam tlocrt u kamionet i sada ga pokušala
naučiti napamet; nadala sam se da neću morati cijeli dan
hodati s tim papirom pred nosom. Natrpala sam sve u
torbu, objesila je preko ramena i duboko, oštro udahnula.
Mogu ja to, slagala sam neuvjerljivo samoj sebi. Nitko
me neće ugristi. Napokon sam izdahnula i iskoračio iz
kamioneta.
Držala sam osoba duboko u kapuljača dok sam hodala
do pločnika prepunog tinejdžera. Laknulo mi je kad sam
opazila da moja jednostavna crna vjetrovka ne ističe.
Nakon što sam zaobišla kantinu, lako sam uočila treću
zgradu. Veliki crni broj "3" bio je naslikan na bijelom
kvadratu istočnog kuta zgrade. Osjetila sam kako mi se
disanje ubrzava do mahnitog ritma dok sam prilazila
ulazu. Pokušala sam zadržati dah kad sam prošla kroz
vrata iza dviju uniseks kabanica.
Učionica je bila mala. Ljudi ispred mene stali su odmah
iza ulaza da objese jakne na dugi red vješalica. Postupila
sam kao i oni. Bile su to dvije djevojke, jedna
plavuša s tenom boje porculana, a druga također blijeda,
svijetlosmeđa kose. Barem mi se koža ovdje neće isticati.
Odnijela sam obrazac učitelju, visokom, proćelav
15
čovjeku. Na katedri je držao pločicu koja je navodila da
se zove gospodin Mason. Blenuo je u mene kad mi je
vidio ime - čime me nije ohrabrio - a ja sam, jasno,
porumenjela kao rajčica. Ali barem me poslao u jednu
praznu klupu otraga a da me nije predstavio razredu.
Mojim novim kolegama bilo je teže zuriti u mene nakon
što sam sjela straga, ali to im je svejedno nekako pošlo
za rukom. Nisam dizala pogled s popisa lektire koji mi
je učitelj dao. Bio je prilično početnički: Brontë, Shakespeare,
Chaucer, Faulkner. Već sam sve to pročitala.
To je bilo utješno ... i dosadno. Upitala sam se hoće li
mi mama poslati moju kartu sa starim lektirama, ili će
mi kazati da to ne bi bilo fer. U glavi sam prošla kroz
različite argumente u raspravi s njom dok je učitelj dosadno
drvi.
Kad se zvono oglasilo unjkav zujanje, jedan se
štrkljavi dečko s kožnim problemima i kosom crnom
kao naftna mrlja nagnuo prema meni preko prolaza između
klupa i progovorio.
"Ti si Isabella Swan, zar ne?" Izgledao je kao pretjerano
revan tip, član šahovske sekcije.
"Bella", ispravila sam ga. Svi u krugu od tri klupe
okrenuli su se i zagledali u mene.
"Gdje ti je idući sat?", Upitao me.
Morala sam provjeriti u torbi. "Ovaj, državna uprava,
s Jefferson, u šestoj zgradi. "
Nisam imala kamo pogledati a da ne susretnem radoznale
oči.
"Ja idem u četvrtu zgradu, pa ti mogu pokazati kako
da onamo dođeš ... "Definitivno prerevan. "Ja sam Eric",
dodao je.
Oprezno sam se osmjehnula. "Hvala." Uzeli smo kabanice i izašli na kišu, koja se pojačala.
Mogla sam se zakleti da nekoliko ljudi iza nas hoda dovoljno
blizu da može prisluškivati. Nadala sam se da ne
postajem paranoična.
"Znači, ovo je puno drugačije od Phoenixa, a?", Upitao
me.
"Jako."
"Tamo kiša baš ne pada često, je l 'tako?"
"Tri-četiri puta godišnje."
"Opa, pa kako to onda izgleda?", Začudio se.
"Sunshine", rekla sam mu.
"Ne izgledaš mi baš preplanulo."
"Majka mi je dijelom albina."
Nepovjerljivo mi je počeo proučavati izraz lica, a ja
sam uzdahnula. Izgleda da oblaci i smisao za humor ne
idu zajedno. Nakon nekoliko mjeseci ovoga, zaboravit
ću se služiti sarkazmom.
Otišli smo natrag oko kantine do južnih zgrada pokraj
gimnastičke dvorane. Eric me ispratio sve do vrata,
premda su bila jasno obilježena.
"Pa, sretno ti bilo", rekao je kad sam dotaknula kvaku.
"Možda ćemo imati još neki sat skupa." Zvučao je
kao da se iskreno nada.
Neodređeno sam mu se osmjehnula i ušla.
Ostatak prijepodneva prošao je otprilike na isti način.
Moj učitelj trigonometrije, gospodin Varner, kojega
bih ionako mrzila zbog predmeta koji je predavao, bio
je jedini koji me natjerao da stanem pred razred i predstavim
se. Mucala sam, rumenila, i spotakla se o vlastite
čizme dok sam se vraćala na svoje mjesto.
Nakon dva sata nastave, počela sam prepoznavati pokoje
osoba na svakom satu. Uvijek je postojao neko hrabri17
ji od ostalih koji bi se predstavio i počeo mi postavljati
pitanja o tome kako mi se sviđa Forks. Nastojala sam da
budem diplomat, ali uglavnom sam samo izdašno lagala.
Barem mi onaj tlocrt nijednom nije zatrebao.
Jedna djevojka sjedila je do mene i trigonometrija
i na španjolskom, pa je otišla sa mnom u kantinu na ručak.
Bila je sitna, skoro za pedalj niža od mojih sto šezdeset
četiri centimetra, ali razbarušeno je kovrčavo
tamnom kosom nadoknađivala dobar dio razlike između
moje i njezine visine. Nisam joj zapamtila ime, pa
sam se smješkala i kima glavom dok je pričala li pričala
o učiteljima i nastavi. Nisam se trudila pratiti što govori.
Sjeli smo na kraj punog stola uz nekoliko njezinih
prijatelja, s kojima me upoznala. Zaboravila sam sva
njihova imena čim ih je izgovorila. Izgleda da su se divili
njezinoj hrabrosti zato što je uopće progovorila s
mnom. Dečko s engleskog, Eric, mahnuo mi je s druge
strane prostorije.
Tamo, dok sam sjedila u blagovaonici i pokušavala
voditi razgovor sa sedmero radoznalih neznanaca, prvi
put sam ih vidjela.
Sjedili su u kutu kantine, na najdaljem mogućem
mjestu od mene u toj dugačkoj prostoriji. Bilo ih je petero.
Nisu razgovarali, a nisu ni jeli, premda je svatko od
njih pred sobom imao pladanj netaknute hrane. Nisu
buljili u mene, za razliku od većine drugih učenika, tako
da sam slobodno mogla zuriti u njih bez straha da ću susresti
pogled nekog pretjerano zainteresirane para očiju.
Ali ništa od toga nije privuklo, a ni zadržalo, moju
pozornost.
Nisu bili nimalo slični. Od tri momka, jedan je bio
krupan - s mišićima pravog dizača utega, tamne, kovrča18
ve kose. Drugi je bio viši, vitkiji, ali i dalje mišićav, plave
kose boje meda. Posljednji je bio mršav, manje krupan,
kuštrava kose brončane boje. Izgledao je više dječački od
ostalih, koji su djelovali kao da bi mogli biti studenti, ili
čak otud nastavnici, a ne učenici.
Djevojke su bile potpuno različite. Ona visoka bila je
građena poput kipa. Imala je prelijepu figuru, jednu od
onih kakve stavljaju na naslovnicu posebnog izdanja magazina
Sports Illustrated s kupaćim kostimima, jednu od
onih zbog kakvih svakoj curi oko opadne samopouzdanje
čisto zato što je u istoj prostoriji. Kosa joj je bila
zlaćana iu blagim joj je valovima padala do polovice leđa.
Niža djevojka sličila je na malu vilu, izuzetno mršava, sitnih
crta lica. Kosa joj je bila intenzivno crna, kratko podšišana
i natapirane u šiljke što strše u svim smjerovima.
Pa ipak, svi su bili potpuno jednaki. Svatko od njih
bio je blijed kao krpa, najbljeđi od svih učenika iz ovoga
neosunčanog mjesta. Bljeđi i od mene, albino. Svi su
imali vrlo tamne oči usprkos nizu različitih boja kose.
Također su imali tamne podočnjake - ljubičaste sjenke,
poput šljiva na oku. Kao da su svi patili od neprospavane
noći, ili su se netom oporavili od loma nosa. Premda su
im nosevi, kao i sve crte lica, bili ravni, savršeni, uglat.
Ali sve to nije bio razlog zbog kojega nisam mogla
odvratiti pogled.
Zurila sam zato što su im lica, tako različita, tako
slična, listom bila nesnosno, neljudski prelijepa. Takva
osobe čovjek ne očekuje vidjeti u životu, osim možda na
retuširanoj stranici nekog modnog časopisa. Ili na slici
nekog starog majstora s prikazom anđela. Bilo je teško
odlučiti se tko je od njih najljepši - možda ona savršena
plavuša, ili dečko brončane kose.
19
Svi su gledali u stranu - u stranu jedni od drugih, u
stranu od ostalih učenika, u stranu od svega konkretnog,
kako mi se činilo. Dok sam ih promatrala, sitna je cura
ustala s pladnju - jedna neotvorena limenka napitka,
jedna netaknuta jabuka - i otišla brzim, elegantno gipki
hodom kome je mjesto bilo na modnoj pisti. Promatrala
sam je, zadivljena njezinim okretnim plesnim
korakom, sve dok se nije riješila pladnju i proklizila kroz
stražnja vrata, brže nego što sam mislila da je moguće.
Smjesta sam pogledala ostale, koji su nepromijenjeno
sjedili.
"Tko su oni?", Upitala sam djevojku sa španjolskog,
čije sam ime zaboravila.
Kad je podigla pogled da vidi na koga mislim - iako
mi je to vjerojatno već razabrao iz tona glasa - on ju je
odjednom pogledao, onaj mršaviji, onaj s izgledom dječaka,
najmlađi, možda. Pogledao je moju susjedu samo
na djelić sekunde, a onda je tamne oči upro u mene.
Brzo je pogledao u stranu, brže nego što bih ja to mogla,
iako sam od napada neugodnosti smjesta pogledala
nadolje. U tom bljesku letimičnog pogleda na njegovome
osobi nije bilo nimalo zanimanja - bilo je kao da ga je
to ona pozvala po imenu, a on ju je pogledao iz nehotične
reakcije, već odlučivši da joj se ne odazove.
Moja se susjeda postiđeno zahihotala i pogledala dolje
preda se, jednako kao i ja.
"To su Edward i Emmett Cullen, te Rosalie i Jasper
Hale. Ona koja je otišla je Alice Cullen; svi oni žive s
doktorom Cullen i njegovom ženom. "Rekla je to ispod
glasa.
Bacila sam pogled iskosa na prekrasnog dječaka, koji
je sad gledao u pladanj i trgao pecivo na komadiće du20
gim, blijedim prstima. Usta su mu se vrlo brzo micala,
jedva otvarajući savršene usne. Preostalo troje i dalje je
gledalo u stranu, a ipak mi se činilo da im se on to tiho
obraća.
Čudna, nepopularna imena, pomislila sam. Takva
imena nose djedovi i bake. Ali možda je to tu u modi
- Provincijska imena? Napokon sam se prisjetila da se
moja susjeda zove Jessica, što je posve uobičajeno ime.
Doma, na mom satu povijesti, dvije su se djevojke zvale
Jessica.
"Oni ... izgledaju vrlo lijepo." S naporom sam smislila
tu upadljivo ublažena izjavu.
"Da!", Složila se Jessica i opet zahihotala. "Samo, svi
su oni skupa - Emmett i Rosalie, te Jasper i Alice, hoću
reći. A još i žive skupa. "U glasu joj se čuje sav šok i
osuda malog mjesta, kritički sam pomislila. Ali, iskreno
rečeno, morala sam priznati da bi to čak iu Phoenixu
potaknulo glasine.
"Koji od njih su Cullen?", Upitala sam. "Ne izgledaju
mi kao da su rod ... "
"O, nisu. Doktor Cullen je vrlo mlad, u svojim dvadesetima
ili ranim tridesetima. Sve ih je usvojio. Hale
jesu brat i sestra, blizanci - ovi plavokosi - a on im je
hranitelj. "
"Izgledaju mi malo staro za usvojenu djecu."
"Sada i jesu, i Jasper i Rosalie su osamnaestogodišnjaci,
ali još od osme godine su s gospođom Cullen. Ona
im je tetka, ili tako nekako. "
"To je zbilja baš lijepo - kad se tako brinu za toliku
djecu, a sami su još jako mladi i sve to. "
"Valjda", priznala je Jessica nevoljko, a ja sam stekla
dojam da joj iz nekog razloga liječnik i njegova žena nisu
21
dragi. S obzirom na poglede koje je bacala prema njihovoj
usvojenoj djeci, pretpostavila bih da je razlog bila zavist.
"Samo, mislim da gospođa Cullen ne može ni imati
djece ", dodala je, kao da to umanjuje njihovu dobrotu.
Tijekom cijelog tog razgovora oči su mi neprestano
zvjerale prema stolu za kojim je sjedila ta čudna obitelj.
Oni su i dalje samo gledali u zidove i zanemarivali hranu.
"Žive li oni oduvijek u Forks?", Upitala sam je. Bila
sam sigurna da bih ih bila primijetila pri jednom od svojih
ovdašnjih ljetovanje.
"Ne", rekla je glasom koji je podrazumijevao da bi
to trebalo biti očito čak i novopridošlici poput mene.
"Doselili su se nedavno, prije dvije godine, odnekud s
Aljaske. "
Osjetila sam nalet sažaljenja, kao i olakšanja. Sažaljenja
zato što su usprkos svojoj ljepoti bili autsajderi koje
se očito ne prihvaća u društvo. A olakšanja zbog toga što
nisam ovdje bila jedina nova, a sigurno ne ni najzanimljivija,
kako god da se pogleda.
Dok sam ih promatrala, onaj najmlađi, jedan od
Cullenovih, odjednom me pogledao u oči, ovaj put s
vidljivom radoznaloscu na licu. Kad sam brzo pogledala
u stranu, učinilo mi se da sam u njegovim očima opazila
nekakvo neispunjeno očekivanje.
"Kako se zove onaj s crvenkastosmeđ kosom?",
upitala sam je. Virnula sam prema njemu krajičkom
oka, a on me i dalje promatrao, ali ne napadno kao drugi
učenici danas - imao je blago ozlojeđen izraz. Opet
sam oborila pogled.
"To je Edward. Predivan je, naravno, ali ne trudi se
uzalud. On ti ne izlazi s curama. Očito mu nijedna ovdje
22 nije dovoljno zgodna. "Šmrknula je, s očitim simptomima
kiselog grožđa. Upitala sam se kad ju je on to odbio.
Zagrizla sam usnu da prikrijem smiješak. Zatim sam
ga opet načas pogledala. Nije gledao prema meni, ali
učinilo mi se da mu je obraz podignut, kao da se i on to
smješka.
Nakon još koje minute sve četvero je zajedno otišlo
od stola. Svi su bili iznimno graciozni - čak i onaj
krupni mišićavi. Izgledali su neobično. Dečko po imenu
Edward nije me više pogledao.
Zadržala sam se za stolom uz Jessicu i njezine prijatelje
dulje nego da sam sjedila sama. Bilo mi je stalo da ne
zakasnim na nastavu prvog dana u novoj školi. Jedna
nova poznanica, koja me uviđavni podsjetila da se zove
Angela, imala je biologiju II sa mnom idući sat. Otišle
smo šutke zajedno na nastavu. I ona je bila stidljiva.
Po ulasku u učionicu Angela je otišla sjesti za laboratorijski
stol crne radne površine, upravo onakav na kakve
sam bila naviknuta. Već je sjedila s nekim. Zapravo,
svi su stolovi bili puni, osim jednoga. Odmah pokraj
središnjeg prolaza prepoznala sam Edwarda Cullen po
njegovoj neobičnoj kosi, gdje sjedi pokraj jedinog slobodnog
mjesta.
Dok sam išla do katedre da se predstavim učitelju i
dobijem potpis na obrascu, potajice sam ga promatrala.
Upravo kad sam prošla pokraj njega, naglo se ukočio na
mjestu. Opet me pogledao, ravno u oči, s najčudnijim
izrazom lica - prijetećim, ljutitim. Brzo sam pogledala u
stranu od šoka i opet porumenjela. Spotaknula sam se na
neku knjigu u prolazu i morala se pridržati za rub jednog
stola. Djevojka koja je sjedila za njim zahihotala se.
Opazila sam da su mu oči crne - crne kao ugljen.Gospodin Banner potpisao mi je obrazac i pružio
udžbenik bez gnjavaže oko predstavljanja. Bilo mi je jasno
da ću se dobro slagati s njim. Naravno, nije mu bilo
druge nego da me pošalje na jedino slobodno mjesto u
sredini prostorije. Nisam podizala pogled kad sam otišla
sjesti pokraj njega, zaprepaštena neprijateljskim pogledom
koji mi je uputio.
Nisam ga pogledala dok sam stavljala udžbenik na
stol i sjedala na mjesto, ali opazila sam krajičkom oka
da je promijenio držanje. Nagnuo se od mene, sjeo na
krajnji suprotni rub svoje stolice i odmaknuo lice kao da
je osjetio neki smrad. Neupadljivo sam si onjušio
kosu. Mirisala je po jagodama, aromi mojeg omiljenog
šampona. Miris mi je djelovao posve nevino. Pustila sam
da mi kosa padne preko desnog ramena, stvarajući tamni
zastor između nas, i potrudila se da počnem pratiti
što učitelj govori.
Nažalost, predavanje je bilo posvećeno staničnoj anatomiji,
što sam već bila naučila. Svejedno sam pažljivo
zapisivala bilješke, nijedanput ne podignuvši pogled.
Nisam se mogla obuzdati da povremeno ne provirim
kroz zaslon svoje kose prema čudnome momku pokraj
sebe. Cijeloga sata ni jednom se nije opustio iz ukrućenog
položaja na rubu stolice, sjedeći što je dalje mogao
od mene. Vidjela sam da je ruku na desnoj nozi stisnuo
u šaku, da su mu ligamenti iskočili pod blijedom kožom.
Ni nju ni jednom nije opustio. Duge rukave bijele košulje
digao je do laktova, a podlaktica mu je bila začudno
čvrsta i mišićava pod svijetlom kožom. Nije se činio ni
izbliza onako mršav kao pokraj svoga mišićavog brata.
Činilo mi se da ovaj sat traje puno više od ostalih.
Je li to zato što se dan napokon bliži kraju, ili zato što
24 čekam da on opusti stisnutu šaku? Nisam to dočekala;
nastavio je sjediti tako nepomično da je izgledao kao da
uopće ne diše. Što mu je? Zar je ovo njegovo uobičajeno
ponašanje? Upitala sam se jesam li točno procijenila
Jessicinu ogorčenost danas za vrijeme ručka. Možda nije
bila tako negativno nastrojena prema njemu kao što sam
mislila.
Nije to moglo imati nikakve veze sa mnom. Za njega
sam bila obična Neznanka.
Još jedanput sam virnula prema njemu i požalila zbog
toga. Opet me samo probadali crnim očima prepunim
odbojnosti. Kad sam se lecnula i Odmaknula, skutrivši se
u stolici, izraz kad bi se moglo ubiti pogledom odjednom
mi je prostrujao mislima.
U tom trenutku zvono se snažno oglasilo, tako da
sam poskočila, a Edward Cullen se maknuo sa svoga
mjesta. Ustao je gipko - bio je mnogo viši nego što sam
pretpostavljala - leđima okrenut meni, te prošao kroz
vrata prije nego što se itko drugi stigao dići sa stolice.
Ostala sam ukipljena na svome mjestu, blijedo gledajući
za njim. Bio je tako zao. Nije bio fer. Počela sam
polako skupljati svoje stvari, ne bih li suspregnula bijes
kojeg sam bila prepuna, iz straha da mi suze ne briznu
na oči. Iz nekog razloga, raspoloženje mi je bilo izravno
vezano uz suzne kanale. Obično sam plakala kad sam
bila ljuta, što je ponižavajuća navada.
"Nisi li ti Isabella Swan?", Upitao me jedan muški
glas. Pogledala sam prema njemu i ugledala gdje mi se prijazno
smješka sladak dečko dječijeg lica, blijede plave
kose pomno oblikovane gelom u uredne šiljke. On očito
nije smatrao da smrdim.
25
"Bella", ispravila sam ga, osmjehnuvši se.
"Ja sam Mike."
"Hi, Mike."
"Trebaš pomoć oko nalaženja svoje iduće učionice?"
"Krenula sam u gimnastičku dvoranu, zapravo. Mislim
da ću je znati naći. "
"To je i meni idući sat." Izgledao je oduševljeno, iako
nije bila riječ o naročitoj koincidenciji u ovako maloj
školi.
Otišli smo skupa na tjelesni; bio je brbljav - vodio
je najveći dio razgovora, što mi je olakšalo situaciju. Do
desete godine živio je u Kaliforniji, tako da je znao koliko
mi nedostaje sunce. Ispostavilo se da sa mnom sluša i
engleski. Bio je najdraža osoba koju sam danas upoznala.
Ali kad smo ulazili u dvoranu upitao me: "Onda, jesi
li ti to ubola Edwarda Cullen olovkom, ili što je bilo?
Nikad ga nisam vidio da se tako ponaša. "
Zgrozila sam se. Znači, nisam jedino ja to primijetila.
Također, po svemu sudeći to nije bilo uobičajeno ponašanje
Edwarda Cullen. Odlučila sam se praviti blesava.
"Misliš na onog dečka s kojim sam sjedila na biologiji?",
upitala sam ga nevješto.
"Da", rekao je. "Izgledao je kao da ga nešto boli, reklo
bi se. "
"Ne bih znala", odvratila sam mu. "Nisam progovorila
ni riječi s njim. "
"Čudan je on." Mike se zadržao uz mene umjesto da
pođe u svlačionicu. "Da sam ja te sreće da sjedim uz
tebe, sigurno bih razgovarao s tobom. "
Nasmiješila sam mu se i zatim prošla kroz vrata ženske
svlačionica. Bio je prijazan i očito sam mu se sviđala.
Ali to nije bilo dovoljno da mi ublaži ozlojeđenost.
26 Nastavnik tjelesnog, trener Clapp, našao mi je dres,
ali nije me tjerao da se presvučem za današnji sat. Doma
smo morali pohađati nastavu tjelesnog samo dvije godine.
Ovdje je tjelesni bio obvezan sve četiri godine.
Forks je doslovce bio moj osobni pakao na Zemlji.
Odgledala sam četiri utakmice rukometa istodobno.
Kad sam se sjetila koliko sam ozljeda pretrpjela - i nanijela
- Pri igranju rukometa, blago mi se smučilo.
Napokon se oglasilo zvono za kraj današnje nastave.
Polako sam otišla u upravu da vratim obrazac. Kiša se
ispadala, ali vjetar je puhao jače i hladnije. Obujmila
sam se rukama.
Kad sam ušla u topli ured, gotovo sam se smjesta
okrenula i izašla natrag.
Edward Cullen stajao je za pultom ispred mene.
Opet sam prepoznala tu čupavu brončanu kosu. Kao da
me nije čuo kad sam ušla. Stisnula sam se uza stražnji zid
i pričekala na svoj red.
Razgovarao je sa tajnicom prigušenim, privlačnim
glasom. Brzo sam razabrao što joj u biti želi reći. Htio
je prebaciti biologiju sa šestog sata u drugi termin - bilo
koji drugi termin.
Naprosto nisam mogla vjerovati da je tu riječ o meni.
Moralo se raditi o nečem drugom, o nečem što se dogodilo
prije nego što sam ušla u učionicu biologije. Izraz
njegova lica morao ponići nekog sasvim desetog
problema. Bilo je nemoguće da bih mogla tako naglo i
tako snažno postati mrska ovome neznancu.
Vrata su se opet otvorila, a hladni je vjetar odjednom
nahrupio u prostoriju, prebravši papire na radnom stolu,
zakovitlavši mi kosu oko lica. Djevojka koja je ušla
samo je skoknula do pulta, stavila poruku u žičanu koša27
ru i opet izašla. Ali Edward Cullen ukrutila su se leđa
i polako se okrenuo da me oštro pogleda - lice mu je
bilo apsurdno lijepo - prodornim očima punim mržnje.
Načas sam osjetila nalet nepatvorenog straha, od kojeg
su mi se naježila dlačice na podlakticama. Pogled je potrajao
tek sekundu, ali od njega mi je bilo hladnije nego
od studenoga vjetra. Opet se obratio tajnici.
"Onda nije bitno", užurbano je rekao barąunastim
glasom. "Vidim da je to nemoguće. Hvala vam najljepša
na pomoći. "I okrenuo se na peti ne pogledavši me više,
te se izgubio kroz vrata.
Krotko sam prišla pultu, bar ovaj put blijeda, a ne
rumena u licu, i predala potpisani obrazac.
"Kako ti je prošao prvi dan, dušo?", Upitala me tajnica.
"Dobro", slagala sam slabašnim glasom. Nisam imala
dojam da sam je uvjerila.
Kad sam došla do kamioneta, bio je praktički zadnje
vozilo na parkiralištu. Djelovao mi je kao utočište, već
sada najbliži ekvivalent domu koji sam imala u ovoj
vlažnoj zelenoj rupi. Sjedila sam neko vrijeme u njemu
i samo prazno piljio kroz vjetrobran. Ali uskoro mi je
bilo tako hladno da sam morala upaliti grijanje, pa sam
okrenula ključ, a motor je gromko proradio. Krenula
sam natrag u Charliejevu kuću, cijelim putem se boreći
sa suzama.
