Vrijeme je počelo protjecati mnogo brže nego prije.
Škola, posao i Jacob – iako ne nužno tim redom – stvorili
su mi uredan i nimalo naporan dnevni raspored. A
Charlieju se ispunila želja: više nisam bila potištena. Naravno,
nisam se mogla posve zavarati. Kad bih zastala
da podvučem crtu pod svoj život, što sam nastojala ne
raditi prečesto, nisam mogla zanemariti implikacije svog
ponašanja.
Bila sam poput izgubljena mjeseca, čiji je matični
planet nestao u nekom kataklizmičnom događaju
iz filmova katastrofe, ali koji svejedno nastavlja kružiti
uskom, malom orbitom oko praznog prostora koji je za
planetom preostao, ne mareći za zakone gravitacije.
Stjecala sam vještinu u vožnji motora, što je značilo
da sam rjeđe zavojima zabrinjavala Charlieja. Ali to je također
značilo da mi se glas u glavi počeo gubiti, sve dok
186 ga napokon uopće više nisam čula. Počela sam paničariti
u sebi. S pomalo grozničavom usrdnošću bacila sam se u
potragu za proplankom. Dovijala sam se domisliti nekoj
drugoj aktivnosti koja bi stvorila adrenalin u meni.
Nisam brojala dane koji prolaze – nije bilo razloga
za to, jer sam nastojala živjeti u sadašnjosti što je više
moguće, bez prošlosti koja blijedi, bez budućnosti koja
prijeti. Stoga me iznenadio datum, kad mi ga je Jacob
spomenuo dok smo jedanput pisali zadaću. Čekao me
vani kad sam se parkirala pred njegovom kućom.
“Sretno ti Valentinovo”, rekao je Jacob, smješkajući
se, ali izmaknuvši glavu dok me pozdravljao.
Pružio mi je ružičastu kutijicu, stavivši je na dlan.
Razgovorna srdašca.
“Pa, baš se blesavo osjećam”, promrmljala sam. “Danas
je Valentinovo?”
Jacob je odmahnuo glavom, praveći se da je žalostan.
“Koji put si stvarno izvan svijeta i vremena. Onda, hoćeš
li izaći sa mnom za Valentinovo? Budući da mi nisi kupila
kutijicu bombona za pedeset centi, možeš mi barem
toliko učiniti.”
Postalo mi je neugodno. Riječi su zvučale zafrkantski,
ali samo izvana.
“Što bi to tačno podrazumijevalo?”, oprezno sam kazala.
“Sve uobičajeno – doživotno ropstvo, i tako to.”
“A dobro, ako je to sve...” Uzela sam slatkiše. Ali pokušavala
sam smisliti kako da mu jasno postavim granice.
Ponovno. Jacobu su se očito često brisale.
“Onda, što nam je u planu za sutra? Planinarenje ili hitna?”
“Planinarenje”, odlučila sam. “Nisi ti jedini koji se
zna sav uživjeti. Polako već mislim da sam izmislila to
mjesto...” Namrštila sam se u prazno.
187
“Naći ćemo ga”, umirio me. “Motori u petak?”, predložio
je.
Uočila sam priliku i prihvatila je ne uzevši vremena
da pomnije razmislim.
“U petak idem u kino. Već sto gladnih godina obećavam
ekipi iz kantine da ću otići s njima.” Mikeu će biti
drago.
Ali Jacobu se lice objesilo. Opazila sam mu izraz tamnih
očiju prije nego što ih je upro u zemlju.
“I ti ćeš s nama, je l’ tako?”, brzo sam dodala. “Ili bi
ti bilo previše naporno uz hrpu dosadnih maturanata?”
Toliko o prilici da se malo razdvojim od njega. Bilo mi je
nesnosno povrijediti Jacoba; kao da smo na neki čudan
način bili vezani, a njegova bol tiho je žacala i mene.
Također, pojam da ću se uz njega suočiti s tom mukom
– dala sam riječ Mikeu, ali stvarno nisam osjećala ni najmanje
oduševljenje na pomisao da je ispunim – naprosto
me previše mamio.
“Voljela bi da dođem i ja, uza sve tvoje prijatelje?”
“Da”, iskreno sam mu priznala, znajući da po svoj
prilici sama sebi pucam u nogu riječima koje ću zatim
reći. “Bit će mi daleko zabavnije uz tebe. Povedi Quila,
pa će biti baš veselo.”
“Quil će pošiziti. Maturantice.” Iscerio se i zakolutao
očima. Nisam spomenula Embryja; nije ni on.
I ja sam se nasmijala. “Nastojat ću mu dati dobar
izbor.”
Načela sam tu temu s Mikeom na času engleskog.
“Hej, Mike”, rekla sam kad je sat završio. “Slobodan
si u petak navečer?”
Pogledao me, a u plavim očima smjesta mu se pojavila
nada. “Da, jesam. Hoćeš da izađemo?”
188 Pažljivo sam sročila odgovor. “Mislila sam izaći u
društvu” – naglasila sam tu riječ – “da skupa pogledamo
Na meti.” Ovaj put sam se pripremila – čak sam pročitala
cijelu radnju filma, da budem sigurna kako me
ništa neće neugodno iznenaditi. Dotični je film navodno
nudio klanje od početka do kraja. Nisam se toliko
oporavila da bih mogla podnijeti romantiku. “Zar ne
zvuči baš zabavno?”
“Jasno”, složio se, s upadljivo manje oduševljenja.
“Kul.”
Sekundu potom, živnuo je gotovo koliko i prije. “A
da pozovemo Angelu i Bena? Ili Erica i Katie?”
Čvrsto je odlučio da ovo bude nekakav izlazak za dva
para, po svemu sudeći.
“Može i jedne i druge?”, predložila sam mu. “Kao i
Jessicu, naravno. I Tylera i Connera, a možda i Lauren”,
dodala sam preko volje. Obećala sam Quilu da će imati
izbor.
“Okej”, promrsio je Mike, znajući da sam ga nadmudrila.
“K tome”, dodala sam, “pozvala sam i nekoliko prijatelja
iz La Pusha. Tako da mi se čini da će nam trebati
tvoj suburban ako svi budu mogli doći.”
Mike je sumnjičavo stisnuo oči.
“To su oni prijatelji s kojima po cijele dane učiš u
zadnje vrijeme?”
“Aha, upravo oni”, vedro sam mu odgovorila. “Premda
bi se to moglo nazvati i davanjem poduke – oni ti tek
idu u drugi razred.”
“O”, rekao je Mike iznenađeno. Malo je razmislio, pa
se osmjehnuo.
Na koncu nam suburban ipak nije trebao.
189
Jessica i Lauren izjavile su da su zauzete čim je Mike
spomenuo da sudjeluje u organizaciji. Eric i Katie već
su imali drugih planova – slavili su tri tjedna skupa, ili
nešto takvo. Lauren je uspjela doći do Tylera i Connera
prije Mikea, pa su i njih dvojica izjavili da su zauzeti.
Čak je i Quil otpao – nije smio van jer se potukao u
školi. Na kraju su mogli doći samo Angela i Ben, te naravno
Jacob.
Ipak, smanjena brojnost nije umanjila Mikeova očekivanja.
U petak su mu bila puna usta izlaska.
“Sigurna si da ne bi radije gledala Zasutra i zauvijek?”,
upitao me za ručkom, spomenuvši aktualnu i vrlo
popularnu romantičnu komediju. “Ima bolju ocjenu na
portalu Rotten Tomatoes.”
“Gleda mi se Na meti”, ostala sam uporna. “Raspoložena
sam za akciju. Daj mi krvi i klanja!”
“A dobro.” Mike se okrenuo, ali uspjela sam opaziti
da me pogledao kao da sam možda ipak luda.
Kad sam se vratila kući poslije škole, pred kućom mi
je bio parkiran vrlo poznat automobil. Jacob je stajao
oslonjen na haubu, a lice mu je blistalo dok se cerio od
uha do uha.
“Nemoj me zezati!”, viknula sam dok sam iskakala
iz kamioneta. “Završio si! Pa ne mogu vjerovati! Golf je
gotov!”
Ozario se. “Evo, upravo sinoć. Ovo mu je vozno krštenje.”
“Nevjerojatno.” Podigla sam ruku da mu dadem pet.
Pljesnuo me po dlanu, ali nije odmaknuo ruku, već
je isprepleo prste kroz moje. “Onda, smijem ja večeras
voziti?”
“Svakako”, rekla sam, te uzdahnula.
190 “Što je?”
“Odustajem – ovo je nenadmašivo. Znači, ti si pobijedio.
Stariji si.”
Slegnuo je ramenima, nimalo iznenađen mojom predajom.
“Pa jasno da jesam.”
Mikeov suburban pojavio se na uglu, brekćući. Izvukla
sam ruku iz Jacobove, a on je složio facu koju nisam
trebala vidjeti.
“Sjećam se ovog tipa”, rekao je prigušenim glasom
dok je Mike parkirao preko puta. “Taj je mislio da si ti
njegova cura. Još uvijek ga to buni?”
Podigla sam obrvu. “Neke ljude je teško razuvjeriti.”
“S druge strane”, zamišljeno je rekao Jacob, “upornost
se ponekad isplati.”
“Ipak, uglavnom je samo iritantna.”
Mike je izašao iz auta i prešao ulicu.
“Hej, Bella”, pozdravio me, a onda opreznim pogledom
pogledao uvis u Jacoba. I ja sam načas pogledala
prema Jacobu, nastojeći biti objektivna. Stvarno uopće
nije izgledao kao da mu je mjesto u drugom razredu.
Bio je naprosto prekrupan – Mikeu je glava jedva sezala
iznad Jacobova ramena; nisam htjela ni pomisliti kolika
sam ja spram njega – a i lice mu je izgledalo starije nego
nekada, čak i prije samo mjesec dana.
“Hej, Mike! Sjećaš se Jacoba Blacka?”
“Ne baš.” Mike mu je pružio ruku.
“Stari obiteljski prijatelj”, predstavio se Jacob dok su se
rukovali. Stisnuli su jedan drugome ruke snažnije nego što
je bilo nužno. Kad su ih pustili, Mike je protegnuo prste.
Začula sam telefon iz kuhinje.
“Idem se bolje javiti – možda zove Charlie”, rekla
sam im i utrčala u kuću.
191
Zvao je Ben. Angela je dobila želučanu gripu, a njemu
se nije išlo bez nje. Ispričao se što odustaje u zadnjem
trenutku.
Polako, odmahujući glavom, vratila sam se do njih
dvojice. Iskreno sam se nadala da će Angela brzo ozdraviti,
ali morala sam priznati da me ova novost ljuti iz
sebičnih razloga. Samo nas troje, Mike, Jacob i ja, u večernjem
izlasku – baš je to super ispalo, pomislila sam s
mračnim sarkazmom.
Nisam imala dojam da su se Jake i Mike iole čvršće zbližili
dok me nije bilo. Stajali su na razdaljini od nekoliko metara,
okrenuti leđima jedan drugom, dok su me čekali; Mike je
bio sav kiseo, premda je Jacob bio vedar kao i uvijek.
“Ang se razboljela”, smrknuto sam im rekla. “Ona i
Ben neće doći.”
“Gripa očito ponovno hara. Austin i Conner također
su se danas razboljeli. Možda bi bilo najbolje da odgodimo
ovo za neki drugi put”, predložio je Mike.
Prije nego što sam se mogla složiti, oglasio se Jacob.
“Meni se i dalje ide. Ali ako bi se ti radije vratio kući,
Mike – ”
“Ne, idem i ja”, upao mu je Mike u riječ. “Samo sam
mislio na Angelu i Bena. Idemo.” Krenuo je prema suburbanu.
“Hej, bi li ti smetalo da nas Jacob poveze?”, upitala
sam ga. “Rekla sam mu da može – upravo je dovršio
auto. Sastavio ga je iz dijelova, sasvim sam”, pohvalila
sam ga, ponosna kao mama na roditeljskom sastanku
nakon što je njezino dijete dobilo ravnateljevu pohvalu.
“Pa dobro”, brecnuo se Mike.
“U redu, onda”, rekao je Jacob, kao da se time sve
riješilo. Djelovao je najopuštenije među nama.
192 Mike se zav zgađen smjestio na stražnje sjedalo golfa.
Jacob je bio raspoložen kao i obično. Opušteno je čavrljao
sve dok nisam gotovo zaboravila da se Mike otraga
šutke duri.
A onda je Mike promijenio taktiku. Nagnuo se prema
nama i naslonio bradu na rub moga naslona; obrazom
je gotovo dotaknuo moj. Odmaknula sam se, okrenuvši
leđa prema prozoru.
“Pa zar ti ovdje ne radi radio?”, upitao je Mike s tračkom
osornosti, prekinuvši Jacoba usred riječi.
“Radi”, odgovorio mu je Jacob. “Ali Bella ne voli
glazbu.”
Iznenađeno sam se zagledala u Jacoba. Nikad mu to
nisam rekla.
“Bella?”, upitao me ozlojeđeno Mike.
“Ima pravo”, promrmljala sam, i dalje gledajući u Jacobov
spokojni profil.
“Kako možeš ne voljeti glazbu?”, oštro me upitao
Mike.
Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Samo mi ide na
živce.”
“Hmf.” Mike se naslonio natrag na svoje sjedalo.
Kad smo došli u kino, Jacob mi je pružio novčanicu
od deset dolara.
“Što je sad ovo?”, prigovorila sam mu.
“Premlad sam da uđem na ovaj film”, podsjetio me.
Glasno sam se nasmijala. “Toliko o relativnoj dobi.
Hoće li me Billy ubiti ako te prošvercam?”
“Neće. Rekao sam mu da namjeravaš iskvariti moju
djetinju nevinost.”
Počela sam se kliberiti, a Mike je ubrzao korak da mu
ne odmaknemo.
193
Bilo mi je gotovo krivo što je Mike odlučio ipak poći
s nama. I dalje se durio – nije baš pridonosio društvu.
Ali nisam htjela ni ostati sama na izlasku s Jacobom. To
ničemu ne bi pomoglo.
Film je bio upravo onakav kakvog su ga i reklamirali.
Već za vrijeme špice četvorica su odletjela u zrak, a jednom
su odrubili glavu. Djevojka ispred mene prekrila
si je oči dlanovima i zarila lice u prsa dečka s kojim je
izašla. Počeo ju je tapšati po ramenu, a i sam se povremeno
trzao od groze. Nije mi se činilo da Mike uopće
gleda film. Ukočena lica piljio je u resice na zavjesi iznad
ekrana.
Odlučila sam istrpjeti ova dva sata gledanjem boja i
kretanja na ekranu, umjesto razabiranjem oblika ljudi,
automobila i kuća. Ali onda se Jacob počeo cerekati.
“Što je?”, šapnula sam mu.
“Ma daj, molim te”, otpovrnuo mi je oštrim šapatom.
“Iz onog tipa je krv šiknula šest metara u dalj. Može li to
uopće izgledati lažnije?”
Opet se zahihotao, jer je nekog drugog tipa jarbol sa
zastavom sad pak pribio uz betonski zid.
Nakon toga počela sam stvarno gledati predstavu,
smijući se s njim dok je gungula postajala stalno sve
apsurdnija. Kako da se uopće oduprem sve nejasnijim
ograničenjima u našem odnosu kad mi je tako ugodno
biti uz njega?
I Jacob i Mike zauzeli su naslone za ruke s moje obje
strane . Obojica su se ovlaš nalaktili na njih u neprirodnom
položaju, dlanova prema gore. Kao čeličnih zamki
za medvjede, otvorenih i spremnih. Jacob je imao naviku
primati me za ruku kad god mu se pruži prilika,
ali ovdje, u mraku kino-dvorane, dok Mike gleda, to bi
194 imalo drugačije značenje – a bila sam sigurna da on to
shvaća. Nisam mogla vjerovati da se Mike također nada
tome, ali šaku je postavio jednako kao i Jacob.
Čvrsto sam prekrižila ruke na prsima i ponadala se da će obojici utrnuti šake.
Mike je prvi odustao. Na oko pola filma povukao je
ruku, nagnuo se prema naprijed i zario lice u dlanove.
Isprva sam mislila da reagira na nešto s ekrana, ali onda
je prostenjao.
“Mike, je li ti dobro?”, šapnula sam mu.
Par ispred nas okrenuo se da ga pogleda kad je opet
prostenjao.
“Nije”, procijedio je. “Mislim da mi je pozlilo.”
Pri svjetlu s ekrana vidjela sam kako mu se znoj presijava
na čelu.
Mike je opet prostenjao i odjurio prema izlazu. Ustala sam
da krenem za njim, a i Jacob je smjesta jednako postupio.
“Ne, ostani”, prošaptala sam. “Pobrinut ću se za njega.”
Jacob je svejedno pošao sa mnom.
“Ne moraš i ti izaći. Nagledaj se krvoprolića za osam
dolara”, kazala smo dok smo išli prolazom.
“Nije mi teško. Stvarno znaš izabrati filmove, Bella.
Ovaj je stvarno koma.” Prestao je šaptati i progovorio
normalnim tonom kad smo izašli iz kina.
U hodniku nije bilo ni traga od Mikea, a onda mi je
bilo drago što je Jacob ipak pošao sa mnom – svratio je
u muški toalet da vidi nije li ondje.
Jacob se vratio za nekoliko sekundi.
“O, unutra je on, nego što”, rekao je i zakolutao očima.
“Koja puslica. Strpi se ti dok ne naiđe neko jačeg
želuca. Netko ko s podsmijehom gleda na krvave prizore
koji slabije tjeraju na povraćanje.”
195
“Dobro, pričekat ću da se neko takav pojavi.”
Bili smo posve sami u hodniku. U oba kina projekcije
su bile tek na polovici, pa je bilo pusto – dovoljno
tiho da čujemo kako pucketaju kokice na pultu s osvježenjima
u predvorju.
Jacob je otišao sjesti na umjetnim baršunom podstavljenu
klupu kraj zida i potapšao mjesto do sebe.
“Zvučalo mi je kao da još dosta dugo neće izaći odande”,
rekao je i ispružio duge noge ispred sebe, pripremajući
se na čekanje.
Pridružila sam mu se, uzdahnuvši. Izgledao mi je kao
da namjerava zamutiti još pokoju granicu. I nego što,
čim sam sjela, primaknuo mi se da me može obgrliti
jednom rukom.
“Jake”, pobunila sam se i odmaknula od njega. Spustio
je ruku, nimalo se ne uzrujavajući zbog mog blagog
odbijanja. Uhvatio mi je šaku i čvrsto je stisnuo,
obujmivši me drugom rukom oko zapešća kad sam se
pokušala opet otrgnuti. Odakle mu toliko samopouzdanje?
“Dobro, Bella, strpi se samo malo”, rekao je smirenim
tonom. “Reci mi nešto.”
Složila sam grimasu. Nisam htjela proći kroz ovo. Ne
samo sada, nego nikada. U životu mi u ovom trenutku
nije ostalo ništa važnije od Jacoba Blacka. Ali on je očito
odlučio sve upropastiti.
“Što?”, kiselo sam promrsila.
“Drag sam ti, je l’ tako?”
“Znaš da jesi.”
“Draži od onog papka koji tamo riga iz petnih žila?”
Mahnuo je prema vratima toaleta.
“Da”, uzdahnula sam.
196 “Draži od bilo kojeg ostalog prijatelja?” Bio je smiren,
spokojan – kao da moj odgovor nije bitan, ili kao da
već zna kako on glasi.
“Draži i od prijateljica”, kazala sam mu.
“Ali to je sve”, rekao je, a to nije bilo pitanje.
Bilo mi je teško odgovoriti mu, izreći tu riječ. Hoće
li ga to povrijediti, pa će me početi izbjegavati? Kako ću
to moći podnijeti?
“Da”, prošaptala sam.
Široko mi se osmjehnuo, odozgo, onako visok. “To je u
redu, znaš. Dokle god sam ti ja najdraži. I još misliš da sam
zgodan – onako nekako. Spreman sam biti iritantno uporan.”
“Neću se promijeniti”, rekla sam, a iako sam nastojala
zvučati normalno, čula sam tugu u svom glasu.
Zamislio se, prestavši se zafrkavati. “Još je stvar u
onome drugom, je li?”
Zgrčila sam se. Čudo jedno kako je očito znao da ne
smije reći to ime – baš kao i prije, u autu, s glazbom. Toliko
je toga opazio o meni što mu nikad nisam povjerila.
“Ne moraš ništa reći o tome”, kazao mi je.
Zahvalno sam mu kimnula glavom.
“Ali nemoj se ljutiti što sam stalno uz tebe, dobro?”
Jacob me potapšao po nadlanici. “Jer ne mislim odustati.
Imam vremena koliko god hoćeš.”
Uzdahnula sam. “Ne bi ga trebao trošiti na mene”,
rekla sam, premda sam to htjela. Pogotovo ako me je voljan
prihvatiti takvu kakvu jesam – kao robu s greškom,
u zatečenom stanju.
“Ja to želim, dokle god je tebi i dalje ugodno uz mene.”
“Ne mogu zamisliti kako mi moglo ne biti ugodno uz
tebe”, iskreno sam mu rekla.
Jacob se ozario. “Mogu živjeti s tim.”
197
“Samo nemoj očekivati više”, upozorila sam ga i pokušala
povući ruku. Tvrdoglavo ju je zadržao.
“Nije valjda da ti ovo doista smeta, zar ne?”, uporno
me upitao i stisnuo mi prste.
“Ne”, uzdahnula sam. Ruku na srce, prijalo mi je.
Šaka mu je bila umnogome toplija od moje; u zadnje
vrijeme stalno mi je bilo hladno.
“I nije te briga što on misli.” Jacob je mahnuo palcem
prema toaletu.
“Pa nije baš.”
“U čemu je onda problem?”
“Problem je”, rekla sam mu, “u tome što tebi sve ovo
ne znači isto što i meni.”
“Eto.” Čvršće mi je stisnuo šaku. “To je moj problem,
zar ne?”
“U redu”, progunđala sam. “Samo nemoj to zaboraviti.”
“Neću. Sad sam izvadio sigurnosnu iglu iz ručne
bombe, je l’ tako?” Bubnuo me pod rebra.
Zakolutala sam očima. Ako baš želi pretvoriti to u
šalu, onda valjda ima pravo na to.
Još je neko vrijeme tiho hihotao, malim prstom zamišljeno
povlačeći poteze po rubu moje šake.
“Baš ti je čudan taj ožiljak”, odjednom je rekao i
okrenuo mi šaku da ga pregleda. “Odakle ti?”
Kažiprstom slobodne ruke prešao je obodom dugog,
srebrnkatog polumjeseca koji mi se jedva nazirao spram
blijede kože.
Namrgodila sam se. “Ozbiljno očekuješ da se sjećam
kako sam zaradila svaki svoj ožiljak?”
Pričekala sam da me lupi sjećanje – da mi otvori razjapljenu
rupu. Ali, kao i u mnogim drugim prilikama,
Jacobovo društvo pomoglo mi je da se ne raspadnem.
198 “Hladan je”, promrmljao je i lagano pritisnuo mjesto
gdje mi je James zubima probio kožu.
A onda je Mike isteturao iz toaleta, blijed kao krpa,
sav u hladnom znoju. Izgledao je užasno.
“O, Mike”, zgranula sam se.
“Možemo, možda, otići kući prije kraja?”, prošaptao
je.
“Jasno da možemo.” Oslobodila sam ruku i prišla
pridržati Mikea. Glavinjao je u hodu.
“Nisi mogao podnijeti film?”, upitao ga je Jacob bešćutno.
Mike ga je ošinuo pogledom punim mržnje. “Nisam
uspio vidjeti ni kadra”, promrsio je. “Spopala me mučnina
prije nego što su se ugasila svjetla.”
“Zašto ništa nisi rekao?”, prekorila sam ga dok smo
teturali prema izlazu.
“Nadao sam se da će proći”, rekao je.
“Samo trenutak”, rekao je Jacob kad smo stigli do
vrata. Brzo se vratio do pulta s osvježenjima.
“Mogu li dobiti praznu posudu za kokice?”, upitao
je prodavačicu. Bacila je jedan pogled prema Mikeu i
smjesta tutnula posudu Jacobu u ruke.
“Vodi ga van, molim te”, rekla mu je. Očito bi ona
bila ta koja bi morala prati pod.
Odvukla sam Mikea van, na prohladni, vlažni zrak.
Duboko je udahnuo. Jacob je došao odmah za nama.
Pomogao mi je da smjestim Mikea otraga u auto i pružio
mu posudu, ozbiljno ga pogledavši.
Rekao mu je samo: “Molim te.”
Spustili smo prozore, puštajući da ledeni noćni zrak
puše kroz auto, u nadi da će to pomoći Mikeu. Obgrlila
sam noge da se ne smrznem.
199
“Opet ti je hladno?”, upitao me Jacob i obgrlio prije
nego što sam mu stigla odgovoriti.
“Tebi nije?”
Odmahnuo je glavom.
“Sigurno imaš groznicu ili nešto takvo”, progunđala
sam. Bilo je studeno. Dotaknula sam mu čelo vršcima
prstiju i otkrila da mu je glava vruća.
“Opa, Jake – pa ti sav goriš!”
“Dobro se osjećam.” Slegnuo je ramenima. “Zdrav
k’o dren.”
Namrštila sam se i opet mu dotaknula glavu. Koža
mu je bila vrela pod mojim prstima.
“Ruke su ti kao led”, potužio se.
“Možda je u meni stvar.” Dopustila sam tu mogućnost.
Mike je prostenjao na stražnjem sjedalu i povratio u
posudu. Složila sam grimasu, nadajući se da će mi želudac
nekako podnijeti taj zvuk i miris. Jacob je zabrinuto
bacio pogled preko ramena, da provjeri nije li mu auto
nastradao.
Vožnja na povratku kao da je duže trajala.
Jacob je bio šutljiv, zamišljen. Zadržao je ruku oko
mene, tako toplu da mi je prijao hladni propuh.
Gledala sam kroz vjetrobran, prepuna grižnje savjesti.
Bilo je grozno što sam poticala Jacoba. Krajnje sebično.
Nema veze što sam mu pokušala razjasniti svoj
stav. Ako on smatra da postoji i najmanja nada da se ovo
pretvori u nešto više od prijateljstva, onda nisam bila
dovoljno jasna.
Kako da mu objasnim tako da me shvati? Prazna sam
ljuštura. Poput napuštene kuće, predviđene za rušenje,
mjesecima sam bila posve nenastanjiva. Sad mi se malo
200 poboljšalo. Dnevna mi je soba u boljem stanju. Ali to
je sve – samo taj jedan djelić. On zaslužuje više od toga
– više od jednosobne, ruševne straćare. Nema tog truda
kojim bi me on mogao vratiti u posve upotrebljivo stanje.
No znala sam da ga svejedno neću otjerati od sebe.
Previše mi treba, a sebična sam. Možda bih mu mogla
bolje razjasniti svoju stranu, tako da shvati da bi mu bilo
bolje da me ostavi. Zadrhtala sam od te pomisli, a Jacob
me čvršće obgrlio rukom.
Odvezla sam Mikea kući u njegovom suburbanu,
dok nas je Jacob pratio da me vrati kući. Jacob je šutio
dok smo se vraćali, pa sam se upitala ne misli li isto što i
ja. Možda se polako predomišlja.
“Pozvao bih se u kuću, jer smo uranili”, rekao je kad
smo parkirali uz moj kamionet. “Ali mislim da možda
imaš pravo što se groznice tiče. Počinjem se osjećati pomalo...
čudno.”
“O, ne, ne još i ti! Hoćeš da te odvezem kući?”
“Ne.” Odmahnuo je glavom i skupio obrve. “Još se
ne osjećam bolesno. Samo... čudno. Zatreba li, stat ću
kraj ceste.”
“Nazovi me čim se vratiš kući, molim te”, zamolila
sam ga u strepnji.
“Jasno, jasno.” Mrštio se, gledajući preda se u mrak i
grizući usnu.
Otvorila sam vrata da izađem, ali on me lako uhvatio
za zapešće i zadržao. Opet sam primijetila kako mu je
koža vrela na dodir.
“Što je, Jake?”, upitala sam ga.
“Nešto bih ti htio reći, Bella... ali mislim da će zvučati
pomalo sladunjavo.”
201
Uzdahnula sam. Slijedi nova porcija onoga iz kina.
“Reci.”
“Ma čuj, znam da si jako često nesretna. A možda
ti to neće puno pomoći, ali htio bih da znaš da sam ti
uvijek tu. Nikad te neću iznevjeriti – obećavam ti da
uvijek možeš računati na mene. Opa, to zbilja zvuči sladunjavo.
Ali ti to znaš, je l’ tako? Da ti nikad, nikad ne
bih ništa nažao učinio?”
“Da, Jake. Znam ja to. I već računam na tebe, vjerojatno
više nego što znaš.”
Osmijeh mu se razlijegao licem kao što zora žari oblake
dok rudi, a meni je došlo da si odrežem jezik. Nisam
rekla ni jednu neistinitu riječ, ali trebala sam mu lagati.
Istina je loša, nanijet će mu bol. Ja ću njega iznevjeriti.
Čudan mu je izraz prešao licem. “Stvarno mislim da
bih sada trebao kući”, rekao je.
Brzo sam izašla iz auta.
“Nazovi me!”, viknula sam mu dok je odlazio.
Dok sam ga promatrala kako se udaljava, činilo mi se
da barem drži auto pod kontolom. Ostala sam gledati u
praznu ulicu nakon što je otišao, osjećajući i sama malu
mučninu, ali ne zbog bolesti.
Kako bih samo željela da se Jacob Black rodio kao
moj brat, brat od krvi i mesa, pa da imam neko legitimno
pravo na njega koje bi me sada ipak oslobodilo
svake krivnje. Samo nebo zna da nikad nisam htjela
iskoristiti Jacoba, ali ova grižnja savjesti neizbježno me
tjerala na takav zaključak.
Povrh toga, nikad ga nisam namjeravala zavoljeti.
Istinski sam znala jednu stvar – znala sam je u dnu
želuca, u srži kostiju, znala sam je od tjemena do tabana,
znala sam je duboko u grudima – znala sam to
202 da ljubav koju nekome podariš daje toj osobi moć da
te slomi.
Bila sam tako slomljena da me se više nije moglo popraviti.
Ali Jacob mi je sada trebao; trebao mi je kao droga.
Predugo sam se poštapala njime i zaplela se dublje nego
što sam se ikada više s bilo kim namjeravala. Sad mi je
bilo nesnosno povrijediti ga, a nisam se mogla spriječiti
da ga ne povrijedim. Mislio je da će me s vremenom i
strpljivošću promijeniti, a premda sam znala da nije u
pravu, također sam znala da ću mu pustiti da pokuša.
Najbolji mi je prijatelj. Uvijek ću ga voljeti, a to nikada,
baš nikada neće biti dovoljno.Otišla sam sjesti kraj telefona i gristi nokte.
“Film je već završio?”, iznenađeno me upitao Charlie
kad sam ušla. Sjedio je na podu, samo dva pedlja od televizora.
Utakmica je sigurno bila uzbudljiva.
“Mike se razbolio”, objasnila sam mu. “Nekakva želučana
gripa.”
“Ti si dobro?”
“Zasad mi je u redu”, sumnjičavo sam kazala. Jasno,
bila sam izložena zarazi.
Naslonila sam se na kuhinjski pult, s telefonom na
dohvat ruke, i pokušala strpljivo pričekati. Sjetila sam se
čudnog izraza na Jacobovu licu prije nego što se odvezao,
a prsti su mi počeli lupkati po radnoj plohi. Trebala
sam ostati uporna i sama ga odvesti kući.
Gledala sam zidni sat dok su minute protjecale. Deset.
Petnaest. Čak i dok ja vozim, put traje samo petnaest
minuta, a Jacob vozi brže od mene. Osamnaest
minuta. Digla sam slušalicu i nazvala ga.
Zvonilo je i zvonilo. Možda Billy spava. Možda sam
okrenula pogrešan broj. Nazvala sam opet.
203
Nakon osmog zvona, baš kad sam se spremila spustiti
slušalicu, javio se Billy.
“Halo?”, rekao je. Zvučao je oprezno, kao da očekuje
loše vijesti.
“Billy, ja sam, Bella – je li Jake stigao kući? Otišao je
odavde prije dvadesetak minuta.”
“Tu je”, rekao je bezizražajno Billy.
“Dogovorili smo se da me nazove.” Bila sam pomalo
srdita. “Osjećao se pomalo bolesno dok je odlazio, pa se
brinem.”
“On je... previše bolestan da te nazove. Nije mu sada
baš dobro.” Billy je zvučao suzdržano. Shvatila sam da
zacijelo želi biti uz Jacoba.
“Samo reci ako treba nekako pomoći”, ponudila sam
mu. “Mogu svratiti do vas.” Pomislila sam na Billyja,
onako vezanog uz kolica, i Jakea kako se brine sam za
sebe...
“Ne, ne”, brzo je rekao Billy. “Možemo mi sami.
Ostani kod kuće.”
Zvučao je gotovo osorno kad je to rekao.
“Okej”, složila sam se.
“Bok, Bella.”
Veza se prekinula.
“Bok”, promrmljala sam.
Pa dobro, bar je uspio stići kući. Začudo, nije me
zato prošla briga. Odvukla sam se na kat, sva uzrujana.
Možda bih sutra mogla svratiti do njega prije posla da
vidim kako mu je. Mogu mu odnijeti juhu – sigurno tu
negdje imamo limenku Campbellove.
Shvatila sam da svi takvi planovi otpadaju kad sam
se probudila prerano – na satu mi je pisalo da je četiri
i trideset – i otrčala u kupaonicu. Charlie me ondje za204
tekao pola sata poslije toga, gdje ležim na podu, obraza
prislonjenog o hladni rub kade.
Odmjerio me dugim pogledom.
“Želučana gripa”, napokon je rekao.
“Da”, prostenjala sam.
“Treba ti nešto?”, upitao me.
“Nazovi mi Newtonove, molim te”, uputila sam ga
promuklim glasom. “Reci im da imam isto što i Mike,
tako da danas ne mogu na posao. Ispričaj se u moje ime.”
“Jasno, nema problema”, potvrdio mi je Charlie.
Ostatak dana provela sam na podu kupaonice i prospavala
nekoliko sati s glavom na zgužvanom ručniku.
Charlie je izjavio da mora na posao, ali sumnjala sam da
samo želi pristup toaletu. Ostavio je čašu vode na podu
pokraj mene da ne dehidriram.
Probudio me kad se napokon vratio kući. Vidjela
sam da je u mojoj sobi tamno – već se smračilo. Popeo
se na kat da vidi kako mi je.
“Još si živa?”
“Recimo”, kazala sam mu.
“Treba ti nešto?”
“Ne, hvala.”
Stao je oklijevati, očito u nebranom grožđu. “Pa dobro”,
rekao je, a onda se spustio u kuhinju.
Nakon nekoliko minuta čula sam da zvoni telefon.
Charlie je kratko porazgovarao s nekim ispod glasa, te
spustio slušalicu.
“Mikeu je bolje”, doviknuo mi je iz prizemlja.
Pa, to je dobra vijest. Razbolio se samo nekih osam
sati prije mene. Još osam sati ovoga. Želudac mi se okrenuo
na tu pomisao, pa sam se uhvatila za rub zahodske
školjke i nagnula preko ruba.
205
Opet sam zaspala na ručniku, ali kad sam se probudila,
bila sam u svom krevetu, a vani je bilo svijetlo. Nisam
se sjećala premještanja; Charlie me očito prenio u sobu – i
stavio mi čašu vode kraj uzglavlja. Bila sam strašno žedna.
Strusila sam je, iako je bila bljutava od stajanja cijele noći.
Polako sam ustala, nastojeći ne izazvati opet mučninu.
Bila sam slaba, a u ustima sam imala grozan okus, ali
u želucu mi je bilo dobro. Pogledala sam na sat.
Prošla su mi dvadeset četiri sata.
Nisam se junačila, pa sam doručkovala samo slane
krekere. Charlieju je laknulo što sam došla sebi.
Čim sam bila sigurna da neću morati opet provesti
dan na podu kupaonice, nazvala sam Jacoba.
Jacob mi se i javio, ali kad sam čula kako me pozdravio,
znala sam da još nije ozdravio.
“Halo?” Glas mu je bio prepukao, raspucan.
“O, Jake”, prostenjala sam sa suosjećanjem. “Zvučiš
užasno.”
“Osjećam se užasno.”
“Tako mi je žao što sam te natjerala da izađeš sa
mnom. Ovo je koma.”
“Drago mi je što sam išao.” Govorio je i dalje šapatom.
“Ne krivi sebe. Nisi ti odgovorna za to.”
“Uskoro će ti biti bolje”, obećala sam mu. “Evo, meni
je jutros, kad sam se probudila, bilo sasvim dobro.”
“Bila si bolesna?”, tupo me upitao.
“Da, i ja sam to dobila. Ali sad mi je dobro.”
“To mi je drago čuti.” Zvučao je mrtvo.
“Znači, i tebi će vjerojatno biti dobro za nekoliko
sati”, pokušala sam ga ohrabriti.
Jedva da sam čula što mi je odgovorio. “Mislim da mi
nije isto što je tebi bilo.”
206 “Zar nemaš želučanu gripu?”, zbunjeno sam ga upitala.
“Ne. Ovo je nešto drugo.”
“Što ti je?”
“Sve mi je”, prošaptao je. “Svaki dio tijela me boli.”
Bol u glasu bila mu je gotovo opipljiva.
“Kako da ti pomognem, Jake? Što da ti donesem?”
“Ništa. Ne smiješ doći ovamo.” Zvučao je prijeko.
Podsjetio me na Billyja neku večer.
“Već sam bila izložena tome što ti već imaš”, spomenula
sam mu.
Prečuo je to. “Nazvat ću te kad budem mogao. Javit
ću ti kad budeš smjela opet doći ovamo.”
“Jacobe – ”
“Moram ići”, rekao je, odjednom u žurbi.
“Nazovi me kada ti bude bilo bolje.”
“Dobro”, složio se, a u glasu mu je bio čudan, gorak
prizvuk.
Na trenutak je samo šutio. Čekala sam da se pozdravi,
ali i on je čekao.
“Brzo se vidimo”, napokon sam rekla.
“Čekaj da ja tebe nazovem”, ponovio je.
“Okej... Bok, Jacobe.”
“Bella”, šapnuo je moje ime, a onda spustio slušalicu.
