Motocikle nije trebalo pomnije skrivati nakon što
smo ih jednostavno smjestili u Jacobovu radionicu. Billy
nije mogao u kolicima prijeći neravno zemljište između
nje i kuće.
Jacob je smjesta počeo rastavljati na komade prvi
motor – onaj crveni, namijenjen meni. Otvorio je suvozačka
vrata golfa da sjednem na sjedalo, umjesto na
zemlju. Jacob je pri radu veselo čavrljao, a ja sam samo
najkraćim odgovorima održavala razgovor. Obavijestio
me kako mu ide u drugom razredu srednje, opisao mi
satove koje pohađa i svoja dva najbolja prijatelja.
“Quil and Embry?”, upala sam mu u riječ. “Neobična
imena.”
Jacob se zacerekao. “Quil je obiteljsko ime, a Embry
je, mislim, dobio ime prema zvijezdi sapunica. Samo,
ništa ne smijem reći. Prljavo se bore kad im se spomenu
imena – dvojica na jednoga.”
“Dobri neki prijatelji.” Podigla sam obrvu.
“Ne, doista jesu. Dokle god im ne kritiziraš imena.”
Uto se izdaleka začuo poziv. “Jacobe?”, viknuo je
neko.
“Je li to Billy?”, upitala sam ga.
“Ne.” Jacob je pognuo glavu, i učinilo mi se da je
porumenio pod smeđom kožom. “Mi o vuku”, promrsio
je, “a vuk na vrata.”
“Jake? Unutra si?” Vikanje je sada dopiralo iz veće
blizine.
“Jesam!”, doviknuo je Jacob i uzdahnuo.
Pričekali smo u kratkoj tišini, sve dok se dva momka
tamne kože nisu pojavila iza ugla radionice.
Jedan je bio vitak, visok gotovo kao Jacob. Crna mu
je kosa dopirala do brade, s razdjeljkom na sredini; jednu
je stranu zataknuo za lijevo uho, dok mu je desna
slobodno visila. Niži je dečko bio zbijeniji. Bijela mu se
majica napinjala preko dobro razvijenih prsa, a činilo se
da je zlurado svjestan te činjenice. Kosa mu je bila tako
kratka da je gotovo djelovala obrijano.
Obojica su zastala kad su me opazili. Mršavi je brzo
pogledao u Jacoba, pa u mene, dok je mišićavi samo stao
zuriti u mene, a osmijeh mu se polako raširio licem.
“Hej, dečki”, pozdravio ih je Jacob mlako.
“Hej, Jake”, rekao je niži, ne odmičući pogled od
mene. Morala sam se na to i ja osmjehnuti, koliko se vragolasto
smješkao. A nato mi je namignuo. “Hej, dušo.”
“Quile, Embry – ovo je moja prijateljica Bella.”
Quil i Embry, još nisam znala koji je koji, razmijenili
su značajan pogled.
“Charliejeva mala, je l’ tako?”, upitao me mišićavi i
ispružio ruku. “Tako je”, potvrdila sam mu dok smo se rukovali.
Držao me čvrsto; činilo mi se da napinje biceps.
“Ja sam Quil Ateara”, važno je izjavio prije nego što
će mi pustiti ruku.
“Drago mi je, Quile.”
“Hej, Bella. Ja sam Embry, Embry Call – makar si
to vjerojatno i sama zaključila.” Embry mi se stidljivo
osmjehnuo i mahnuo jednom rukom, koju je zatim tutnuo
u džep traperica.
Kimnula sam. “Drago mi je, također.”
“Onda, što ima kod vas dvoje?”, upitao je Quil, i dalje
gledajući u mene.
“Bella i ja mislimo popraviti ove motore”, neprecizno
im je objasnio Jacob. Ali motori su očito bili čarobna
riječ. Oba dečka prišla su da pogledaju čega se to Jacob
prihvatio, zasipajući ga upućenim pitanjima. Mnoge riječi
kojima su se služili nisu mi bile poznate, pa sam
zaključila da bih morala imati Y-kromozom da istinski
shvatim što je to tu tako uzbudljivo.
Još su bili uživljeni u razgovor o dijelovima i komadima
kad sam shvatila da se moram vratiti kući prije nego
što se Charlie tamo pojavi. Uzdahnula sam i izvukla se
iz golfa.
Jacob me pogledao s isprikom u očima. “Dosadni
smo ti, je l’ tako?”
“Ma ne.” I nisam lagala. Bilo mi je ugodno – kako
čudno. “Samo trebam Charlieju skuhati večeru.”
“O... pa, čuj, večeras ću ih sasvim rastaviti, da znam
što nam sve treba da ih počnemo ispočetka sastavljati.
Kada bi htjela da opet radimo na njima?”
“Mogu se vratiti sutra?” Nedjelje su mi bile životna
pokora. Zadaće mi nikad ne bi ispunile vrijeme.
Quil je bubnuo Embryja ramenom u ruku, pa su se
iscerili jedan drugome.
Jacob se oduševljeno osmjehnuo. “To bi bilo super!”
“Ako sastaviš popis, možemo otići kupiti dijelove”,
predložila sam mu.
Jacobovo se lice malo objesilo. “Još uvijek nisam siguran
da bi ti trebala platiti baš sve.”
Odmahnula sam glavom. “Nema šanse. Ja sam ovdje
sponzor. Ti samo trebaš uložiti rad i znanje.”
Embry je zakolutao očima prema Quilu.
“Nikako mi se to ne čini u redu”, odmahnuo je Jacob
glavom.
“Jake, da ih odnesem mehaničaru, što misliš, koliko
bi mi naplatio?”, istaknula sam mu.
Nasmiješio se. “Okej, isplati ti se.”
“Da ne spominjemo satove vožnje”, dodala sam.
Quil se široko iscerio prema Embryju i šapnuo mu
nešto što nisam uspjela čuti. Jacob je naglo ispružio ruku
i ćušnuo Quila. “E sad je dosta, van”, promrsio je.
“Ne, zbilja, moram kući”, usprotivila sam se i krenula
prema vratima. “Vidimo se sutra, Jacobe.”
Čim sam nestala s vidika, čula sam kako Quil i Embry
uglas viču: “Opaaaaa!”
Zatim se začulo kraće koškanje, popraćeno povicima
“Jao!” i “Hej!”
“Ako sutra bilo ko od vas dvojice makar i malim prstom
stane na moju zemlju...”, čula sam kako im Jacob
prijeti. Glas mu se izgubio kad sam zašla u šumicu.
Tiho sam se zahihotala. Čuvši to, razrogačila sam oči
u čudu. Pa ja se to smijem, doslovce smijem, a niko me
ne gleda. Osjetila sam takvu lakoću da sam se opet nasmijala,
čisto da mi osjećaj potraje.
130 Uspjela sam stići kući prije Charlieja. Kad je ušao u
kuću, upravo sam vadila pečeno pile iz tepsije i stavljala
ga na hrpu papirnatih ručnika.
“Hej, tata.” Široko sam mu se osmjehnula.
Šok mu je preletio licem prije nego što se uspio pribrati.
“Hej, srce”, rekao je nesigurnim glasom. “Jesi li se
lijepo provela s Jacobom?”
Počela sam stavljati hranu na stol. “Da, jesam.”
“Pa, to mi je drago čuti.” Još uvijek je bio oprezan.
“Što ste vas dvoje radili?”
Sad je na meni bio red da budem oprezna. “Otišla
sam s njim u garažu i gledala ga kako radi. Jesi li znao da
svojeručno sastavlja folksvagen?”
“Aha, mislim da mi je Billy to spomenuo.”
Ispitivanje je iz nužde prestalo kad je Charlie počeo
žvakati, ali i dalje mi je proučavao lice za vrijeme jela.
Nakon večere, zadržala sam se u prizemlju, dvaput
počistila kuhinju i zatim polako napisala zadaću u dnevnoj
sobi dok je Charlie gledao utakmicu hokeja. Čekala
sam najdulje što sam mogla, sve dok Charlie napokon
nije spomenuo da je već kasno. Kada nisam odgovorila,
ustao je, protegnuo se, te otišao, ugasivši svjetlo za sobom.
Nevoljko sam otišla za njim.
Dok sam se pela na kat, osjećala sam kako se zadnji
ostaci današnjeg nenormalnog osjećaja dobre volje cijede
iz mene, a nadomješta ih tupi strah od pomisli na
ono što ću sada morati proživjeti.
Više nisam bila tupa. Noćas će mi, bez sumnje, biti
strašno kao i sinoć. Legla sam na krevet i čvrsto se sklupčala,
čekajući nalet. Zažmirila sam i... dok sam trepnula,
već je bilo jutro.
Zapanjeno sam se zagledala u blijedu, srebrnkastu
svjetlost što mi dopire kroz prozor.
Prvi put u više od četiri mjeseca spavala sam bez snova.
Bez snova i bez vriskova. Nisam mogla odrediti koji
je osjećaj snažniji u meni – olakšanje ili ošamućenost.
Nekoliko sam minuta nepomično proležala, čekajući
da mi se vrati. Jer nešto mi sigurno stiže. Ako već ne bol,
onda tupost. Čekala sam, ali ništa se nije zbilo. Odavno
se nisam osjećala tako odmorno.
Nisam se uzdala u to da će ovo potrajati. Ulovila sam
ravnotežu na kliskom, oštrom rubu, i neće trebati mnogo
da se opet srušim. Sâmo gledanje po mojoj sobi tim
odjednom bistrim očima – opažanje kako čudno ona
izgleda, preuredno, kao da uopće u njoj ne živim – bilo
je opasno.
Odagnala sam tu misao iz svijesti i usredotočila se,
pri oblačenju, na to što ću danas opet vidjeti Jacoba. Od
te pomisli osjetila sam gotovo... nadu. Možda će biti isto
kao i jučer. Možda se neću morati siliti da izgledam kao
da slušam, da kimam glavom i smješkam se u prikladnim
trenucima, kao što moram uz sve ostale. Možda...
ali neću računati ni da će to potrajati. Neću računati da
će biti isto – tako lako – kao jučer. Nemam se namjeru
tako izložiti razočaranju.
Za doručkom, Charlie je također bio oprezan. Pokušao
je prikriti pažnju kojom me motri, buljeći u jaja na
svom tanjuru sve dok ne bi pomislio da ga ne gledam.
“Što planiraš za danas?”, upitao me, proučavajući
končić koji mu viri iz ruba manžete kao da ga moj odgovor
naročito ne zanima.
“Idem se opet družiti s Jacobom.”
Kimnuo je glavom, ne pogledavši me. “O”, rekao je.
“Smijem li?” Pretvarala sam se da se brinem. “Mogu
ostati kod kuće...”
Brzo je podigao pogled, s tračkom panike u očima.
“Ne, ne! Samo ti idi. Harry je ionako rekao da će doći
amo da skupa pogledamo utakmicu.”
“Možda bi Harry mogao dovesti i Billyja”, predložila
sam. Što manje svjedoka, to bolje.
“To si se sjajno sjetila.”
Nisam bila sigurna je li utakmica samo izgovor da me
istjera iz kuće, ali sada je izgledao uvjerljivo uzbuđeno.
Otišao je do telefona dok sam odijevala kabanicu. Osjećala
sam se ukočeno s čekovnom knjižicom spremljenom
u džep jakne. Inače se nikad nisam služila njome.
Vani je lijevalo kao iz kabla. Morala sam voziti sporije
nego što sam htjela; jedva da se vidjelo za duljinu vozila ispred
kamioneta. Ali napokon sam se blatnim putevima probila do
Jacobove kuće. Nisam ni ugasila motor, a vrata su se već otvorila
i Jacob je istrčao s golemim crnim kišobranom.
Pridržao mi ga je iznad vrata dok sam ih otvarala.
“Zvao je Charlie – rekao je da stižeš”, objasnio mi je
Jacob sa širokim osmijehom.
Bez napora, bez svjesne naredbe mišićima oko usana,
ogovorila sam mu široko se smiješeći cijelim licem. Čudan
osjećaj topline navro mi je u grlu, usprkos ledenoj
kiši koja mi je zalijevala obraze.
“Bok, Jacobe.”
“Dobro si se sjetila da pozoveš i Billyja da dođe.” Podigao
je dlan da mu dadem pet.
Morala sam se tako protegnuti da mu pljesnem dlan
da se nasmijao. Harry je stigao po Billyja već koju minutu
zatim. Jacob me proveo u kratak obilazak svoje sobice
dok je čekao da ostanemo sami.
“I onda, kamo ćemo, majstore moj?”, upitala sam ga
čim su se vrata zatvorila za Billyjem.
Jacob je izvukao presavijeni papirić iz džepa i izgladio
ga. “Počet ćemo na otpadu, možda nam se posreći. Ovo
bi moglo biti malo skupo”, upozorio me. “Na motorima
će trebati dosta posla da opet prorade.” Nisam izgledala
dovoljno zabrinuto, pa je nastavio. “Riječ je o više od
sto dolara.”
Izvadila sam čekovnu knjižicu, mahnula njome kao
lepezom i zakolutala očima. “Pokriveni smo.”
Dan je protekao vrlo čudno. Bilo mi je zanimljivo.
Čak i na otpadu, po gustoj kiši i blatu do koljena. Isprva
sam se pitala nije li to tek posljedica gubitka tuposti, ali
to mi nije bilo dovoljno objašnjenje.
Polako sam pomišljala da je to uglavnom zbog Jacoba.
Nije to bilo samo zato što je uvijek bio tako sretan
što me vidi, ni zato što me nije gledao krajičkom oka,
očekujući da vidi nešto što će dokazati da sam luda ili
deprimirana. Nije to bilo nimalo vezano uz mene.
Bilo je to zbog samog Jacoba. Jacob je naprosto bio
trajno sretna osoba; tu je sreću nosio sa sobom kao auru
i dijelio je sa svakim u blizini. Kao prizemljeno sunce,
kad bi mu se neko našao u orbiti, Jacob ga je grijao. Bio
je to prirodan dio onoga ko on jest. Jasno da sam jedva
čekala da ga vidim.
Nisam se uspaničila kao što sam trebala čak ni kad je
spomenuo zjapeću rupu na upravljačkoj ploči.
“Linija ti se pokvarila?”, upitao me.
“Aha”, slagala sam mu.
Opipao je unutrašnjost šupljine. “Ko ju je izvukao?
Ima puno štete...”
“Sama sam je”, priznala sam.
Nasmijao se. “Možda bi bolje bilo da se ne pačaš previše
u motocikle.”
“Nema problema.”
Jacob je ustvrdio da nam se na otpadu posrećilo. Jako
se uzbudio kad je našao nekoliko komada savijenog metala,
crnih od masti; mene se samo dojmilo što uopće
prepoznaje što bi oni trebali biti.
Odande smo otišli u Checkerovu trgovinu autodijelova
u Hoquiamu. U mom kamionetu, vožnja po zavojitoj
cesti na jug trajala je više od dva sata, ali uz Jacoba je
vrijeme brzo prolazilo. Čavrljao je o prijateljima i školi,
a ja sam mu sa zanimanjem postavljala pitanja, stvarno
želeći čuti što će mi reći.
“Samo ja govorim”, požalio se nakon duge priče o
silnoj frci koju je Quil stvorio kad je pitao stalnu djevojku
jednog maturanta da izađe s njim. “A da ti malo
preuzmeš riječ? Što ima nova u Forksu? Sigurno je uzbudljivije
nego u La Pushu.”
“Varaš se”, uzdahnula sam. “Stvarno nema ničega.
Tvoji su prijatelji daleko zanimljiviji od mojih. Sviđaju
mi se tvoji prijatelji. Quil je smiješan.”
Namrštio se. “Mislim da se i ti Quilu sviđaš.”
Nasmijala sam se. “Malo je premlad za mene.”
Jacob se namrštio još dublje. “Nije on toliko mlađi
od tebe. Samo godinu i nekoliko mjeseci.”
Stekla sam dojam da više ne govorimo o Quilu. Zadržala
sam opušten ton, zadirkujući ga. “Jasno, ali, ako
uzmemo u obzir razliku u zrelosti između dečki i cura,
zar se to ne bi trebalo računati u psećim godinama? Koliko
bih ja onda bila starija, dvanaest godina?”
Nasmijao se i zakolutao očima. “Okej, ali ako misliš
biti tako izbirljiva, onda moraš uzeti u obzir i razmjernu
veličinu. A ti si tako sitna da ću ti morati smanjiti ukupni
iznos za deset godina.”
“Sto šezdeset četiri je savršeno prosječna visina”, šmrknula
sam. “Nisam ti kriva što si nakazan.”
Nastavili smo se tako prepucavati sve do Hoquiama,
vodeći i dalje raspravu o pravoj formuli za određivanje
životne dobi – izgubila sam još dvije godine jer ne znam
promijeniti gumu, ali vratila sam jednu jer vodim račune
u kući – a onda smo stigli do Checkera, pa se Jacob
opet morao usredotočiti. Našli smo sve što mu je još
nedostajalo s popisa, pa je Jacob vjerovao da će nam današnji
ulov omogućiti popriličan napredak.
Kad smo se vratili u La Push, meni su bile dvadeset
tri godine, a njemu je bilo trideset – definitivno je vagao
sposobnosti u svoju korist.
Ali nisam zaboravila zašto sve to radim. A iako mi je
bilo ugodnije nego što bih vjerovala, prvotna mi se želja
nije nimalo umanjila. I dalje sam htjela varati. To je bilo
suludo, i zbilja me nije bilo briga za to. Bit ću onoliko
neodgovorna koliko se u Forksu dade biti. Neću se jedina
držati ispraznog sporazuma. Provođenje vremena uz
Jacoba pritom je tek neočekivano velika pogodnost.
Billy se još nije bio vratio, pa nismo morali krišom
istovariti današnji plijen. Čim smo sve položili na plastični
pod kraj Jacobove kutije s alatom, smjesta je prionuo
na posao, i dalje pun priče i smijeha dok je prstima
stručno prebirao po komadima metala pred sobom.
Jacob je imao zadivljujuće vješte prste. Izgledali su mi
preveliki za osjetljive zadatke koje izvode lako i precizno.
Pri radu je izgledao gotovo elegantno. Na nogama je djelovao
suprotno; tada bi zbog visine i krupnih stopala bio
gotovo jednako opasan kao ja.
Quil i Embry nisu se pojavili. Možda su njegovu jučerašnju
prijetnju stvarno ozbiljno shvatili. Dan je prebrzo prošao. Vani, pred ulazom u garažu,
smračilo se prije nego što sam očekivala, a onda smo
začuli kako nas Billy zove.
Skočila sam na noge da pomognem Jacobu da pospremi
i zastala, ne znajući što smijem taknuti.
“Ma, pusti”, rekao je. “Još mislim raditi kasnije navečer.”
“Samo nemoj zaboraviti zadaću i sve to”, rekla sam,
osjećajući blagu grižnju savjesti. Nisam htjela da ima
problema zbog ovoga. Taj plan vrijedio je samo za mene.
“Bella?”
Oboje smo naglo podigli glave kad je Charliejev poznati
glas dopro kroz šumarak, zvučeći kao da dopire
bliže od kuće.
“A, kvragu”, promrsila sam. “Stižem!”, viknula sam
prema kući.
“Idemo.” Jacob se osmjehnuo, uživajući u tajnovitosti.
Ugasio je svjetlo, oslijepivši me na trenutak. Jacob
me uhvatio za ruku, izvukao iz garaže i proveo kroz šumicu,
koracima lako pronalazeći poznatu stazu. Ruka
mu je bila gruba, i vrlo topla.
Usprkos stazi, oboje smo se spoticali pri hodu u mraku.
I tako smo se oboje glasno smijali kad nam je kuća
izašla na vidik. Smijeh nije prodirao duboko; bio je lagan
i površan, ali svejedno ugodan. Bila sam sigurna da
Jacob ne opaža natruhu histerije u njemu. Nisam bila
navikla na smijeh, pa mi se u isti mah činio kao nešto
ispravno i nešto jako pogrešno.
Charlie je stajao pod malim stražnjim trijemom, a
Billy je sjedio u vratima iza njega.
“Hej, tata”, oboje smo rekli u isti mah, zbog čega smo
opet prasnuli u smijeh.
Charlie se u čudu zagledao o mene, a onda je još opazio
i da me Jacob drži za ruku.
“Billy nas je pozvao na večeru”, rekao je je Charlie,
sav smeten.
“Moj supertajni recept za špagete. Prenosi se s koljena
na koljeno”, smrtno ozbiljno rekao je Billy.
Jacob je frknuo. “Ne bih rekao da ragu postoji baš
tako dugo.”
U kući je bila gužva. Došao je i Harry Clearwater, s
obitelji – suprugom Sue, koje sam se nejasno sjećala iz
djetinjstva, s ljetovanja u Forksu, te dvoje djece. Leah je
išla u četvrti razred kao i ja, ali bila je godinu dana starija.
Bila je egzotično lijepa – savršene bakrenaste kože,
sjajne crne kose, trepavica poput perušaka – i sva zauzeta.
Kad smo ušli u kuću, bila je na Billyjevom telefonu,
s kojeg više nije sišla. Sethu je bilo četrnaest godina; s
obožavanjem je upijao svaku Jacobovu riječ.
Bilo nas je previše da svi stanemo za kuhinjski stol,
pa su Charlie i Harry iznijeli stolice u dvorište, i svi smo
jeli špagete s krila pri slabom svjetlu s Billyjevih otvorenih
vrata. Muškarci su razgovarali o utakmici, a Harry
i Charlie dogovarali su se za pecanje. Sue je zadirkivala
muža zbog povišenog kolesterola i neuspješno ga nastojala
natjerati da od stida pojede nešto zeleno i lisnato. Jacob je
pričao uglavnom sa mnom i Sethom, koji bi mu stidljivo
upadao u riječ kad god bi mu se učinilo da bi ga Jacob
mogao zaboraviti. Charlie me promatrao zadovoljnim, ali
opreznim očima, nastojeći pritom biti neupadljiv.
Bilo je glasno, a katkad i zbunjujuće, jer su svi govorili
preko svih ostalih, a smijeh jednoj šali prekidao je
pričanje druge. Nisam morala puno govoriti, ali stalno
sam se smiješila, i to samo zato jer mi je tako odgovaralo.
138 Nisam htjela otići odande.
Ipak, ovo je bila država Washington, pa je neizbježna
kiša napokon prekinula druženje; Billyjeva dnevna
soba bila je premala da u njoj nastavimo. Harry je doveo
Charlieja ovamo, pa smo se skupa u mom kamionetu
odvezli natrag kući. Pitao me kako sam provela dan, a ja
sam mu uglavnom rekla istinu – da sam išla s Jacobom
tražiti dijelove, a zatim ga gledala kako radi u garaži.
“Misliš da ćeš ga opet posjetiti u dogledno vrijeme?”,
upitao me, trudeći se zvučati nehajno.
“Sutra poslije škole”, priznala sam mu. “Ponijet ću
zadaću sa sobom, ne brini.”
“Pazi da je ne zaboraviš”, naredio mi je, nastojeći prikriti
zadovoljstvo onim što čuje.
Uplašila sam se po povratku kući. Nisam htjela u svoju
sobu. Toplina Jacobove bliskosti gubila se, a tjeskoba
je bez nje jačala. Bila sam sigurna da neću uspjeti mirno
prospavati dvije noći za redom.
Da odgodim odlazak na počinak, provjerila sam email;
imala sam novu poruku od Reneé.
Pisala mi je kako je provela dan, kako se učlanila u
novi klub čitatelja namjesto tečaja meditacije s kojeg se
netom ispisala, kako je tjedan dana radila na zamjeni u
drugom razredu, kako joj nedostaju djeca iz vrtića. Napisala
je da Philu odgovara novo radno mjesto trenera, te da
planiraju otići u Disney World na drugi medeni mjesec.
A ja sam opazila da sve to zvuči kao dnevnički zapis,
umjesto kao pismo drugoj osobi. Proželo me kajanje,
ostavljajući neugodne žaoke za sobom. Kakva sam ja to kći.
Brzo sam joj odgovorila, komentirajući svaki dio njezinog
pisma, pridodajući štošta o sebi – opise druženja
uz špagete kod Billyja, kako sam gledala Jacoba dok pra139
vi korisne stvari od komadića metala s divljenjem i blagom
zavišću. Nisam spominjala promjenu u ovom pismu
u odnosu na ona koja je primala proteklih mjeseci.
Jedva da sam se sjećala što sam joj napisala koliko prije
tjedan dana, ali bila sam sigurna da nije bilo naročito susretljivo.
Što sam više razmišljala o tome, više me pekla
savjest; stvarno, sigurno sam je jako zabrinula.
Ostala sam iznimno dugo budna nakon toga, pišući
više zadaća nego što je bilo baš nužno. Ali ni manjak sna
ni vrijeme provedeno uz Jacoba – gotovo sretno, na površan
način – nije moglo odagnati ružan san dvije noći
uzastopce.
Probudila sam se dršćući. Jastuk mi je prigušio vrištanje.
Dok se slabo jutarnje svjetlo probijalo kroz maglu na
mom prozoru, ukočeno sam ležala u krevetu i nastojala
se otresti sna. Sinoć je došlo do male promjene, pa sam
se usredotočila na nju.
Sinoć nisam bila sama u šumi. Tamo je bio i Sam
Uley – čovjek koji me odnio sa šumskoga tla one noći
na koju nisam mogla svjesno misliti. Bila je to neobična,
neočekivana promjena. Tamne su mu oči bile iznenađujuće
neprijazne, pune neke tajne koju očito nije htio podijeliti
sa mnom. Gledala sam u njega koliko god mi je
to mahnita potraga dopuštala; uza svu uobičajenu paniku,
bilo mi je nelagodno što je i on tu. Možda je to bilo
i stoga što sam krajičkom oka opazila da njegov lik, dok
ne gledam u njega, nekako podrhtava i da se mijenja. Pa
ipak, samo je stajao i gledao. Za razliku od našeg susreta
u stvarnosti, nije se ponudio da mi pomogne.
Charlie je za doručkom zurio u mene, a ja sam se trudila
da ga zanemarim. Valjda sam to i zaslužila. Nisam
mogla očekivati da ne brine. Vjerojatno će tjedni morati
proći prije no što prestane iščekivati povratak zombija,
a ja ću se samo morati truditi da mi to ne smeta. Napokon,
i ja bih na njegovom mjestu iščekivala povratak
zombija. Dva dana teško da su dovoljna da me se proglasi
izliječenom.
U školi je bilo obrnuto. Sad kad sam obraćala pozornost,
bilo je očito da me ovdje niko ne gleda.
Sjetila sam se svoga prvog dana u gimnaziji Forks –
moje očajničke želje da posivim, da se stopim s mokrim
betonom pločnika, kao golemi kameleon. Godinu dana
kasnije, kao da mi se to i ostvarilo.
Bilo je kao da me nema. Čak su i nastavnici prelazili
pogledom preko moje klupe kao da je prazna.
Cijelo sam jutro osluškivala ljude, ponovno u stanju
čuti glasove oko sebe. Pokušala sam pohvatati što ima
nova, ali razgovori su bili tako nevezani da sam odustala.
Jessica me nije pogledala kad sam sjela kraj nje na
satu algebre.
“Hej, Jess”, rekla sam joj, hineći opuštenost. “Kako si
provela ostatak vikenda?”
Sumnjičavo me pogledala. Pa je li stvarno još ljuta?
Ili se samo nema živaca baktati s luđakinjom?
“Super”, odgovorila je i opet se udubila u udžbenik.
“Drago mi je”, promrmljala sam.
Izraz hladno držanje kao da je na neki način bio doslovce
tačan. Osjećala sam kako iz rešetki na podu puše
topli zrak, ali i dalje mi je bilo zima. Skinula sam jaknu
sa svog naslona i opet je obukla.
Čevrti sat nije mi završio na vrijeme, pa je stol za
kojim sam uvijek sjedila za vrijeme ručka bio pun kad
sam napokon stigla. Tu su bili Mike, Jessica i Angela,
Conner, Tyler, Eric i Lauren. Katie Marshall, crvenokosa
cura iz drugog razreda koja je živjela odmah iza ugla,
sjedila je s Ericom, a Austin Marks – stariji brat dečka
koji mi je dao motocikle – bio je do nje. Upitala sam se
koliko oni dugo već tu sjede, i nisam se mogla sjetiti je li
danas prvi put, ili im je to već uvriježena navika.
Polako sam sama sebi išla na živce. Prošlo polugodište
stvarno kao da sam provela u naftalinu.
Niko me nije pogledao kad sam sjela do Mikea,
premda je stolica resko zacviljela po linoleumu kad sam
je povukla.
Pokušala sam razabrati o čemu razgovoraju.
Mike i Conner pričali su o sportu, pa sam smjesta
digla ruke od toga.
“Gdje je Ben danas?”, pitala je Lauren Angelu. Naćulila
sam zainteresirano uši. Upitala sam se znači li to da
su Angela i Ben još uvijek skupa.
Jedva sam prepoznala Lauren. Ošišala je svu onu plavu
kosu, tanku poput kukuruzne svile – sad je nosila
tako kratku frizuricu da joj je tjeme bilo ošišano kao u
dječaka. Kako čudno od nje. Da sam bar znala razlog za
to. Da joj se nije žvakaća guma zaplela u kosu? Da ju nije
prodala? Da je nisu svi oni koje je imala naviku tlačiti
ulovili iza dvorane i skalpirali? Zaključila sam da ne bi
bilo fer od mene da je sada sudim prema svome ranijem
stavu. Ko zna, možda se pretvorila u dragu osobu.
“Ben ima želučanu gripu”, rekla je Angela onim svojim
tihim, smirenim glasom. “Nadam se da je to nešto što
će proći za dvadeset četiri sata. Sinoć mu je bilo jako loše.”
I Angela je promijenila frizuru. Prerasla je slojeve.
“Što ste vas dvije radile za vikend?”, upitala nas je Jessica,
zvučeći kao da je nije briga za odgovor. Kladim se da
joj je to samo bio uvod, da može početi priču o sebi. Upitala
sam se bi li spomenula Port Angeles dok sjedim dva
mjesta dalje? Jesam li tako nevidljiva da nikom ne bi bilo
neugodno razgovarati o meni dok sam prisutna?
“Zapravo, mislili smo otići na izlet u subotu, ali...
predomislili smo se”, rekla je Angela. U glasu joj je bilo
neke napetosti koja mi je privukla pažnju.
Kod Jess to baš i nije bio slučaj. “Baš šteta”, rekla je,
spremajući se početi s vlastitom pričom. Ali ja nisam
bila jedina koja je pozorno slušala.
“Što se dogodilo?”, znatiželjno je upitala Lauren.
“Pa”, rekla je Angela, s više oklijevanja nego inače,
makar je uvijek bila suzdržana, “odvezli smo se na sjever,
gotovo do termalnih izvora – ima jedno dobro mjesto
otprilike na kilometar i pol uz stazu. Ali, kad smo bili na
pola puta donde... vidjeli smo nešto.”
“Vidjeli ste nešto? Što?” Lauren je skupila blijede
obrve. Sada mi se činilo da čak i Jess sluša.
“Ne znam”, rekla je Angela. “Mislimo da je to bio
medvjed. Crno stvorenje, u svakom slučaju, ali izgledalo
nam je... preveliko.”
Lauren je prezirno frknula. “Ma daj, nemoj sad još i
ti!” Pogled joj je postao podrugljiv, a ja sam odlučila da
joj ne moram davati drugu priliku. Karakter joj se očito
nije promijenio onoliko koliko i kosa. “Tyler mi je prošli
tjedan pokušao prodati tu foru.”
“Nema medvjeda tako blizu turističkom naselju”, rekla
je Jessica, stajući na stranu Lauren.
“Zbilja”, usprotivila se tiho Angela i pogledala u stol.
“Stvarno smo ga vidjeli.”
Lauren se stala cerekati. Mike je i dalje pričao s
Connerom, ne obraćajući pažnju na djevojke.
“Ne, ima ona pravo”, nestrpljivo sam se umiješala. “Baš
jučer smo imali jednog planinara u trgovini koji je također
vidio tog medvjeda, Angela. Rekao je da je bio golem
i mrk, i da se nalazio sasvim blizu mjesta, zar ne, Mike?”
Trenutno je zavladala tišina. Svaki par očiju za stolom
okrenuo se zgranuto prema meni. Nova djevojka,
Katie, zinula je kao da je upravo na svoje oči ugledala
eksploziju. Svi su se ukočili.
“Mike?”, promrmljala sam, obamrla od nelagode.
“Sjećaš se onog tipa koji je pričao o medvjedu?”
“J-jasno”, promucao je Mike nakon trenutka-dva.
Nisam znala zašto me tako čudno gleda. Pa razgovaram
s njim na poslu, je l’ tako? Nije li tako? Mislila sam da
je tako...
Mike je došao sebi. “Aha, bio je jedan tip koji je rekao
da je vidio golemog mrkog medvjeda na samoj stazi
– većeg od grizlija”, potvrdio je.
“Hmf.” Lauren se okrenula prema Jessici, ukočila ramena
i promijenila temu.
“Jesu li ti se javili s USC-ja?”, upitala ju je.
Svi ostali također su pogledali u stranu, osim Mikea
i Angele. Angela mi se oprezno osmjehnula, a ja sam joj
brže-bolje uzvratila smiješkom.
“Onda, što si ti radila za vikend, Bella?”, upitao me
Mike, radoznalo, ali neobično suzdržano.
Svi osim Lauren opet su pogledali u mene, da čuju
što ću odgovoriti.
“U petak navečer Jessica i ja otišle smo u Port Angeles
u kino. A onda sam subotu popodne i gotovo cijelu
nedjelju provela dolje u La Pushu.”
Pogledi su načas prešli na Jessicu, a onda se opet uprli
u mene. Jess se ozlojedila. Upitala sam se ne želi li ona to
da iko zna da je bila vani sa mnom, ili tek želi sama biti
ta koja će ispričati tu priču.
“Koji ste film gledale?”, upitao me Mike, polako se
smješkajući.
“Slijepu ulicu – onaj sa zombijima.” Široko sam se,
poticajno osmjehnula. Možda se dio štete koju sam počinila
ovih prethodnih zombijevskih mjeseci još i dade
popraviti.
“Čuo sam da je taj strašan. Je li vam bio?” Mike je
žarko želio nastaviti razgovor.
“Bella je morala izaći na kraju, koliko se utronjala”,
ubacila se Jessica s posprdnim smiješkom.
Kimnula sam glavom, nastojeći izgledati postiđeno.
“Bio je prilično strašan.”
Mike mi do kraja ručka nije prestao postavljati pitanja.
Ostali su se polako počeli vraćati vlastitim razgovorima,
iako su me i dalje često pogledavali. Angela je
pričala uglavnom s Mikeom i sa mnom, a kad sam ustala
odnijeti pladanj, pošla je za mnom.
“Hvala ti”, rekla je tiho kad smo se udaljile od stola.
“Na čemu?”
“Što si se javila, što si stala na moju stranu.”
“Nema na čemu.”
Zabrinuto me pogledala, ali ne onako uvredljivo, kao
da misli da sam skrenula. “Jesi li ti dobro?”
Zbog ovoga sam se odlučila za Jessicu, a ne za Angelu
– premda mi je Angela oduvijek bila draža – za subotnji
izlazak u kino u ženskom društvu. Angela je bila odviše
pronicljiva.
“Nisam sasvim”, priznala sam joj. “Ali malo mi je bolje.”
“Drago mi je”, rekla je. “Nedostajala si mi.”
Lauren i Jessica uto su prošetale pokraj nas, i čula
sam kako Lauren glasno šapće: “O, divota jedna. Bella
se vratila.”
Angela je zakolutala očima prema njima, i obodrila
me smiješkom.
Uzdahnula sam. Bilo mi je kao da opet počinjem ispočetka.
“Koji je danas datum?”, odjednom sam je upitala.
“Devetnaesti januar.”
“Hmm.”
“Zašto pitaš?”, upitala me Angela.
“Jučer je bilo godinu dana od mog prvog dana u ovoj
školi”, zamišljeno sam joj rekla.
“Ništa se nije naročito promijenilo”, promrmljala je
Angela, gledajući za Lauren i Jessicom.
“Znam”, složila sam se. “Baš sam i ja to pomislila.”
