Probudila sam se sva zbunjena. Misli su mi bile
smetene, još uvijek pomiješane sa snovima i noćnim
morama; trebalo mi je dulje nego inače da shvatim gdje
se to nalazim.
Ova je prostorija bila tako bezlična da nije mogla
pripadati ničemu negoli hotelu. Svjetiljke kraj uzglavlja,
pričvršćene za stolicu, smjesta su odavale, jednako
kao i duge zavjese skrojen od istog materijala kao i Prekrivka
za krevet, te kliseizirane reprodukcije akvarela na
zidovima.
Pokušala sam se sjetiti kako sam to dospjela ovamo,
ali isprva mi je pamćenje bilo prazno.
Jesam, sjećala sam se onog otmjenog crnog automobila,
prozorskih stakala tamnijih nego na limuzini. Motor
mu je bio gotovo nečujan, premda smo jurili mračnim
međudržavnim cestama brzinom više nego dvostrukom
od najviše dopuštene.
389
I sjećala sam se kako je Alice bila otraga sa mnom na
sjedalu s tamnim kožnim presvlakama. Glava mi se, tijekom
te duge noći, nekako našla položena na njen granitni
vrat. Moja bliskost kao da joj nimalo nije smetala, a
njezina studena, tvrda koža neobično me smirivala. Tanka
pamučna košulja bila joj je sprijeda hladna i mokra
od suza što su mi istjecale iz očiju sve dok mi, crvene i
bolne, nisu presušili.
San mi nije padao na oči; onako iscrpljene, nekako
su uspjele ostati otvorene čak i nakon što se noć pretopili
u praskozorje što je granulo nad nekim niskim
gorskim hrpta u Kaliforniji. Siva me svjetlost, kad se
razlila vedrim nebom, zapeku za oči. Ali nisam ih mogla
sklopiti; kad god bih to učinila, pod kapcima bi mi, poput
slajdova, stali promicati nesnosni prizori. Charliejevo
shrvana osoba - Edwardovo brutalno režanje iskeženih
zuba - Rosalijino prezrivo buljenje u mene - oštrooko
motrenje tragača - mrtvački pogled u Edwardovim očima
nakon što me onaj posljednji put poljubio ... Nisam
mogla podnijeti pogled na sve to. I tako sam se opirala
umoru, a sunce je odskočilo na nebu.
Bila sam još budna kad smo prešli nizak prijevoj, a
sunce se, sad već iza nas, ljeskalo s crijepa na krovovima
Sunčane doline. Nije mi preostalo dovoljno emocija da
se iznenadim zato što smo trodnevni put prešli u jednom
danu. Tupo sam zurila u široko, ravno prostranstvo
što je pucalo preda mnom. Phoenix - palme, grmlje
kreozota, nasumični potezi iskrižanih autocesta, zeleni
potezi terena za golf i tirkizne mrlje bazena - sve je to
bilo uronjeno u rijedak smog i obavijen niskim, stjenovitim
grebenovima, nedovoljno velikim da bi se nazvali
planinama.
390 Sjene palminih krošanja padale su preko ceste - jasne,
oštrije ocrtane nego što sam pamtila, bljeđe nego
što bi trebale biti. Ništa se nije moglo sakriti u tim sjenama.
Svijetla, otvorena autocesta nije djelovala nimalo
prijeteće. Ali nisam osjetila olakšanje, spokoj povratka
kući.
"Kuda se ide za zračna, Bella?", Upitao me tada
Jasper, a ja sam se trznula, iako mu je glas bio posve blag,
bez i tračka uzbunjenosti. Bio je to prvi zvuk, izuzev predenja
automobila, koji je prekinuo dugu noćnu tišinu.
"Ostani na cesti I -10", automatski sam mu odgovorila.
"Proći ćemo točno pokraj njega."
Mozak mi se na to sporo probio kroz bunovnu izmaglica.
"Idemo nekamo avionom?", Upitala sam Alice.
"Ne, ali bolje da budemo blizu, za svaki slučaj."
Sjećala sam se kako smo ušli na petlju kraj aerodroma
Sky Harbor International ... ali ne i kako smo sišli s nje.
Valjda sam na tom mjestu konačno zaspala.
Samo, sad kad sam ušla u trag sjećanjima, ipak sam
nejasno pamtila izlazak iz auta - sunce je upravo zapadala
za obzor - jedna mi je ruka bila prebačena oko Alicinih
ramena, a ona me čvrsto držala oko struka i vukla s
sobom dok sam teturala kroz tople, suhe sjene.
Uopće se nisam sjećala ove sobe.
Pogledala sam digitalni sat na noćnom stoliću. Crvene
su brojke tvrdile da su tri sata, ali nisu davale do
znanja je li noć ili dan. Ni tračak svjetlosti nije prodirao
kroz debele cerade, ali soba je bila dobro osvijetljena
svjetiljkama.
Ukočeno sam ustala, odglavinjala do prozora i razmaknula
zavjese.
391
Vani je bio mrak. Znači, tri su sata ujutro. Soba mi je
imala pogled na prazan komad autoceste i novu garažu
za dugoročno parkiranje kraj aerodroma. Donekle me
smirilo to što mogu točno odrediti vrijeme i mjesto.
Promotrila sam se. Još sam na sebi imala Esmin
odjeću, koja mi uopće nije pristajala. Bacila sam pogled
po sobi i obradovala se ugledavši svoju platnenu torbu
na niskoj komodi.
Krenula sam da nađem novu odjeću kad se na vratima
začulo blago kucanje. Trgla sam se.
"Smijem li ući?", Upitala me Alice.
Duboko sam udahnula. "Jasno."
Ušetala je i oprezno me odmjerila pogledom. "Izgledaš
kao da bi još mogla spavati ", rekla je.
Samo sam odmahnula glavom.
Bešumno je prišla zavjesama i dobro ih navukla prije
nego što će se opet okrenuti prema meni.
"Morat ćemo ostati in", kazala mi je.
"Okej." Bila sam promukla; glas mi je pucao.
"Žedna si?", Upitala me.
Slegnuo sam ramenima. "Neka, u redu sam. Kako si ti? "
"Snalazim se." Osmjehnula se. "Naručio sam ti hranu,
čeka te u glavnoj sobi. Edward me podsjetio na to da
moraš jesti mnogo češće nego mi. "
Smjesta sam postala pozornije. "Zvao je?"
"Ne", rekla je, i pogledala kako mi se lice objesilo.
"Rekao je to prije nego što smo otišli."
Pažljivo me uzela za ruku i povela kroz vrata u dnevnu
sobu hotelskog apartmana. Čula sam tiho zujanje
glasova s televizora. Jasper je nepomično sjedio za pisaćim
stolom u kutu. Piljio je u vijesti bez i tračka zanimanja
u očima.
392 Sjela sam na pod pokraj stolića za kavu, gdje me čekao
pladanj hrane, i počela je zobati ni ne primjećujući
što to jedem.
Alice je sjela na naslon za ruke kauča i prazno se zagledala
u televizor, poput Jasper.
Jela sam polako, promatrajući je, bacajući tu i tamo
brze poglede prema Jasper. Počela sam uviđati da su
odviše mirni. Ni na trenutak nisu odmaknuo pogled od
zaslona, premda su sada na programu bile reklame. Odgurnula
sam pladanj, jer mi je hrana odjednom prisjelo.
Alice me pogledala odozgor.
"Što nije u redu, Alice?", Upitala sam je.
"Sve je u redu." Oči su joj bile široke, iskrene ... i
nisam im nimalo vjerovala.
"Što ćemo sada?"
"Pričekati ćemo Carlisle nazove."
"A je li on već trebao nazvati?" Bilo mi je jasno da
sam blizu istine. Alicin pogled načas je pao na mobitel,
smješten na vrhu njezine kožne torbice, a onda me opet
pogledala.
"Što to znači?" Glas mi je zadrhtao, is naporom sam
ga obuzdala. "To što još nije nazvao?"
"To samo znači da nam nemaju što reći." Ali ton glasa
bio joj je napadno uravnotežen, a zrak se sad teže disalo.
Jasper se odjednom našao pokraj Alice, bliže meni
nego obično.
"Bella", rekao je sumnjivo umilni glasom. "Nemaš
se zašto brinuti. Ovdje si posve sigurna. "
"Znam ja to."
"Zašto se onda bojiš?", Zbunjeno me upitao. Možda
je osjećao opći dojam mojih emocija, ali nije mogao pročitati
razloge koji su ih stvarali.
393
"Čuli ste što je Laurent rekao." Govorila sam pukim
šapatom, ali bila sam sigurna da me čuju. "Rekao je da
je James smrtonosan. Što ako nešto pođe po krivu, pa
se razdvoje? Ako se išta dogodi bilo kome od njih, Carlisleu,
Emmett ... Edward ... "Progutala sam knedlu.
"Ako ona divlja žena naudi Esme ..." Glas mi se povisio,
uz sve jasniju notu histerije. "Kako živim sa sobom,
kad sam ja tu kriva? Nitko od vas ne bi se smio dovoditi
u opasnost zbog mene - "
"Bella, Bella, prestani", prekinuo me, a zatim su riječi
iz njega potekle tako brzo da sam ih jedva razabirala.
"Brineš se zbog svega što je nebitno, Bella. Vjeruj mi kad
ti to kažem - nitko od nas nije u pogibelji. Ionako si pod
prevelikim pritiskom; ne uvećavaj ga posve nepotrebnim
brigama. Slušaj me! ", Naredio mi je, jer sam odvratila
pogled. "Obitelj nam je jaka. Jedino se bojimo toga da
tebe ne izgubimo. "
"Ali zbog čega bi vama -"
Ovaj put mi je Alice upala u riječ, dodirnuvši mi
obraz hladnim prstima. "Već skoro punih sto godina
Edward je sâm. Sad je našao tebe. Ti ne vidiš mijene
koje mi vidimo, mi koji smo već tako dugo s njim. Zar
misliš da ga itko od nas želi gledati u oči još sto godina
ako te izgubi? "
Osjećaj krivnje u meni polako se povukao dok sam
gledala u njezine tamne oči. Ali, još dok se spokoj širio
mnome, znala sam da se ne mogu uzdati u svoje osjećaje
dok je tu Jasper.
Dan se strahovito otegnuo.
Ostali smo u sobi. Alice je nazvala recepciju i zamolila
da nam zasad ne šalju sobarice. Prozori su ostali
zatvoreni, a televizor upaljen, iako ga nitko nije gledao.
394 Hranu su mi dostavljali u redovitim razmacima. Srebrni
mobitel položen na alicin torbu kao da se povećavao
kako su sati odmicali.
Moji bebisiteri bolje su podnosili neizvjesnost od
mene. Dok sam se vrpoljio i šetala po sobi, oni su jednostavno
postajali sve mirniji, kao dva kipa koji me neprimjetno
prate očima u hodu. Da odvratim misli, posvetila
sam se pamćenju sobe; boja na prugastom uzorku
kauč, bež, breskve, krem, mutnozlatne, a onda opet
bež. Katkad sam zurila u apstraktne reprodukcije, pronalazeći
nasumične prizore u tim oblicima, kao kad sam
pronalazila slike u oblacima kad sam bila mala. Otkrila
sam obris modre ruke, žene koja se češlja, mačke koja se
proteže. Ali kad se blijedi crveni krug pretvorio u oko
koje me netremice motri, odvratila sam pogled.
Kako je pm odmicalo, vratila sam se u krevet,
jednostavno da nešto učinim. Nadala sam se da ću
se sama, u tami, može predati groznim strahovima koji
su mi se motali po rubu svijesti, jer ih je Jasper pažljiva
Paska sprečavala da se probiju.
Ali Alice je nehajno pošla za mnom, kao da joj je nekom
slučajnošću istovremeno dosadila glavna soba. Počela sam
se pitati kakve joj je to točno naputke Edward dao. Legla
sam preko kreveta, a ona je sjela prekriženih nogu do mene.
Isprva sam je ignorirala, odjednom dovoljno umorna da zaspim.
Ali, nakon nekoliko minuta, ona panika koja se suzdržavali
uz Jasper počela je dolaziti do izražaja. Na to sam
brzo odustala od spavanja i sklupčala se, obgrlivši si noge.
"Alice?", Upitala sam je.
"Da?"
Pazila sam da mi glas bude vrlo smiren. "Što misliš
da oni sad rade? "
395
"Carlisle je htio odvesti tragača što dalje na sjever
bude mogao, pričekati da se približi, a onda se okrenuti
i postaviti mu zasjedu. Esme i Rosalie trebale su ići na
zapad dokle god budu mogle zadržati ženu iza sebe. Ako
se okrene, trebale su krenuti natrag u Forks i držati tvoga
tatu na oku. Stoga pretpostavljam da stvari idu kako
treba, ako ne mogu nazvati. To znači da im je tragač
dovoljno blizu da ne žele da ih čuje. "
"A Esme?"
"Mislim da se po svoj prilici vratila u Forks. Neće
nas nazvati ako postoji i najmanja mogućnost da je žena
čuje. Pretpostavljam da su svi samo vrlo oprezni. "
"Zbilja misliš da im nije ništa?"
"Bella, koliko ti puta moramo reći da mi nismo ni u
kakvoj opasnosti? "
"Ipak, bi li mi time rekla istinu?"
"Da. Uvijek ću ti reći istinu. "Zvučala je iskreno.
Na trenutak sam se premišljala, a onda zaključila da
ona to zaista misli.
"Reci mi, onda ... kako se postaje vampir?"
Moje ju je pitanje ulovio nespremna. Ušutjela je.
Prevalila sam se na drugu stranu da je mogu vidjeti. Bilo
je očito da se nećka.
"Edward ne želi da ti to kažem", čvrsto je rekla, ali
osjetila sam da se sama ne slaže s time.
"To nije fer. Mislim da imam pravo znati. "
"Znam."
Pogledala sam je, čekajući.
Uzdahnula je. "Iznimno će se naljutiti."
"Ne tiče ga se. To je između tebe i mene. Alice, kumim
te kao prijateljicu. "A sad i jesmo bile prijateljice, nekako
- Kao što je cijelo vrijeme ona zacijelo i znala da će biti.
396 Pogledala me svojim veličanstvenim, mudrim očima ...
donoseći odluku.
"Ispričat ću ti mehaničku stranu postupka", napokon
je rekla, "ali sama ga se ne sjećam, niti sam ga ikada izvela
ili vidjela kako se izvodi, i imaj na umu da ti mogu
kazati samo teoriju. "
Pričekala sam.
"Kao grabežljivci, raspolažemo obiljem oružja u svome
osobnom arsenalu - mnogo, mnogo većim brojem
nego što je zaista nužno. Snagom, brzinom, oštrim osjetilima,
da ne spominjem one među nama poput Edwarda,
Jasper i mene, koji uz to imaju i dodatna osjetila.
A još smo i, poput cvijeta ljudožderke, fizički privlačni
svome plijenu. "
Bila sam vrlo mirna, prisjećajući se kako mi je jasno
Edward predočio isti taj pojam na čistini.
Osmjehnula se širokim, zloslutni smiješkom.
"Imamo još jedno, prilično suvišno oružje. Uz to smo
i otrovni ", rekla je, a zubi su joj se zasjala. "Taj otrov ne
ubija - samo onesposobljava. Djeluje polako, šireći se
krvotokom, pa naš plijen nakon ugriza trpi tako jaku bol
da nije u stanju pobjeći. Što je uglavnom suvišno, kao
što sam rekla. Ako smo mu tako blizu, plijen nikad ne
pobjegne. Naravno, uvijek postoje iznimke. Primjerice
Carlisle. "
"Znači ... ako se otrovu pusti da se proširi ...", promrmljala
sam.
"Potrebno je nekoliko dana da preobrazba postane
potpuna, ovisno o tome koliko je otrova u krvotoku i
koliko blizu srca je otrov ušao u tijelo. Sve dok srce i
dalje kuca, otrov se širi, liječeći i mijenjajući tijelo dok
kola njime. Ipak srce stane, a preobrazba se do397
vrši. Ali cijelo to vrijeme, iz minute u minutu, žrtva bi
sve dala samo da može umrijeti. "
Stresla sam se.
"Nije to ugodno, znaš."
"Edward je rekao da je to vrlo teško izvesti ... Nije mi
sasvim jasno ", rekla sam.
"Na neki način smo i kao morski psi. Kad jedanput
okusimo krv, ili je čak samo onjuši, kad sam već kod
toga, bude nam vrlo teško suzdržati se od hranjenja.
Katkad nemoguće. Stoga bismo, znaš, da nekoga zaista
ugrize, da osjetimo okus krvi, smjesta pomahnitali.
Teško je s obje strane - u jednu ruku zbog pomame za
krvlju, u drugu ruku zbog užasne boli. "
"Što misliš, zbog čega se ti ne sjećaš?"
"Ne znam. Svima ostalima je bol preobražaja najoštrija
uspomena iz njihovog ljudskog života. Ja se uopće
ne sjećam kako mi je bilo dok sam bila čovjek. "Glas joj
je bio željeti.
Šutke smo ležale, svaka udubljena u vlastita promišljanja.
Sekunde su otkucavala, a ja sam gotovo zaboravila da
je ona tu, koliko su me obuzela misli.
Zatim je, bez ikakva upozorenja, Alice skočila s kreveta,
dočekavši se lako na noge. Naglo sam digla glavu,
prepadnut je pogledavši.
"Nešto se promijenilo." Zvučala je uzbuđeno, a te riječi
više nisu bile upućene meni.
Stigla je do vrata istodobno kad i Jasper. Očito je čuo
naš razgovor i njezin iznenadni povik. Položio joj je ruke na
ramena, odveo je natrag do kreveta i posjeo na njegov rub.
"Što to vidiš?", Napeto ju je upitao, pomno je gledajući
u oči. Pogled joj je bio usredotočen na nešto vrlo
398 daleko. Sjela sam blizu nje i prignula se da joj uspijem
razabrati dubok, brz glas.
"Vidim prostoriju. Duga je, a zrcala su posvuda. Na
podu je parket. On je u prostoriji, i čeka. Jedna zlatna ...
jedna zlatna pruga ide preko zrcala. "
"Gdje je ta soba?"
"Ne znam. Nešto nedostaje - neka druga odluka nije
još donesena. "
"Koliko je vremena preostalo?"
"Malo. Stići će do zrcala danas, ili možda sutra. Sve
ovisi. Čeka nešto. A sad je u mraku. "
Jasperov glas bio je smiren i metodičan dok ju je
uvježbano ispitivao. "Što on to radi?"
"Gleda televiziju ... ne, pregledava videosnimku, u
mraku, negdje drugdje. "
"Vidiš li gdje se to nalazi?"
"Ne, premračno je."
"A soba sa zrcalima, čega još ima u njoj?"
"Samo zrcala, i to zlato. Zlatni obruč oko cijele prostorije.
Uz to i crni stol s velikom linijom, i televizor. On
i tu barata videorekorder, ali ne gleda snimku onako
kao u mračnoj sobi. U ovoj prostoriji on čeka. "Oči su
joj odlutale, a zatim se uperio u Jasperovo osoba.
"Nema ničeg više?"
Odmahnula je glavom. Pogledali su se, nepomični.
"Što to znači?", Upitala sam ih.
Isprva nisam dobila odgovor, a onda me Jasper pogledao.
"Znači da su se tragači planovi promijenili. Donio
je odluku koja će ga dovesti do prostorije sa zrcalima,
kao i do mračne sobe. "
"Ali ne znamo gdje su te prostorije?"
399
"Ne."
"Ali znamo da neće biti u planinama sjeverno od države
Washington, u progonu. Umaknuti će im. "Alice je
progovorila sumornim glasom.
"Da ih nazovemo?", Upitala sam. Razmijenili su ozbiljan
pogled, neodlučni.
A mobitel je zazvonio.
Alice je skočila na drugu stranu sobe prije nego što
sam stigla podići pogled prema njemu.
Pritisnula je tipku i prinijeli mobitel uhu, ali nije
prva progovorila.
"Carlisle", procijedila sam. Nije odisala iznenađenjem
ili olakšanjem, za razliku od mene.
"Da", rekla je, pogledavši me na trenutak. Zatim je
dugo samo slušala.
"Upravo sam ga vidjela." Opet je opisala viđenje koje
je upravo imala. "Koji god da ga je razlog nagnao da
sjedne u taj avion ... vodio ga je prema onim sobama. "
Zastala je. "Da", rekla je Alice u telefon, a onda mi se
obratila. "Bella?"
Pružila mi je telefon. Pritrčala sam mu.
"Halo?", Izgovorila sam zadihano.
"Bella", rekao je Edward.
"O, Edward! Tako sam se brinula. "" Bella ", frustrirano je uzdahnuo," rekao sam ti da se
ne brineš ni za što osim za sebe. "Bilo mi je tako nevjerojatno
dobro čuti mu glas. Oblak očaja koji se cijelo
vrijeme nadvijao od mene odigao se i otplovio s njegovim
riječima.
"Gdje si?"
"Pored Vancouver smo. Bella, žao mi je - izgubili
smo ga. Imam dojam da sumnja u nas - pazi da ostane
400 taman toliko daleko da ne mogu čuti što on to misli. Ali
sad ga više nema - čini se da je sjeo na avion. Mislimo da
je krenuo natrag u Forks početi iz početka. "Čula sam
kako Alice prenosi vijesti Jasper iza mene, a brze joj se
riječi stapaju u prigušeno brujanje.
"Znam. Alice je vidjela da je umaknuo. "
"Samo, ništa se ti ne brini. Neće naći nikakav trag
koji bi ga odveo tebi. Moraš samo ostati ondje i pričekati
dok ga opet ne pronađemo. "
"Bit ću ja u redu. Je li Esme s Charlieja? "
"Je - žena je bila u gradu. Došla je do kuće, ali dok
je Charlie bio na poslu. Nije mu se niti približila, pa se
ne boj. Na sigurnom je sve dok Esme i Rosalie paze na
njega. "
"Što ta žena radi?"
"Vjerojatno nastoji opet pronaći trag. Noću je prešla
mjesto uzduž i poprijeko. Rosalie joj je slijedila trag kroz
zračna, sve okolne ceste, školu ... ruje ona, Bella, ali
ništa neće naći. "
"I siguran si da Charlie nije u opasnosti?"
"Da, Esme ga ne pušta iz vida. A mi stižemo uskoro.
Priđe li tragač iole blizu Forks, naš je. "
"Nedostaješ mi", prošaptala sam.
"Znam, Bella. Vjeruj mi, znam. Kao da si odnijela
polovicu mene sa sobom. "
"Dođi onda po nju", izazvala sam ga.
"Ubrzo ću, čim budem mogao. Pobrinut ću se da
prvo budeš sigurna. "Zvučao je tvrdo.
"Volim te", podsjetila sam ga.
"Možeš li vjerovati da, usprkos svemu što sam ti prouzročio,
i ja tebe volim? "
"Da, zapravo mogu."
401
"Brzo ću doći po tebe."
"Čekat ću te."
Čim se linija prekinula, oblak depresije počeo se opet
natkradati od mene.
Okrenula sam se da vratim mobitel Alice i zatekla
nju i Jasper nagnut nad stolom, gdje je Alice Risala na
hotelskom papiru za pisma. Naslonila sam se na stražnju
stranu kauča i pogledala joj preko ramena.
Nacrtala je prostoriju: dugu, pravokutna, s tanjim,
četvrtastim prostorom otraga. Parket koji je prekrivao
pod protegao se uzduž preko prostorije. Niz zidove spustile
su se crte, označavajući razmake između zrcala. A
zatim se oko zidova obavila duga pruga u visini struka.
Pruga za koju je Alice kazala da je zlatna.
"To je baletni studio", rekla sam, odjednom prepoznavši
poznate obrise.
Iznenađeno su me pogledali.
"Poznaješ ovu prostoriju?" Jasper je zvučao smireno,
ali u glasu mu je bio prizvuk nečega što nisam mogla
odrediti. Alice je sad prionula crtanju, prignuvši glavu,
prelijećući rukom preko papira; profil izlaza za slučaj
nužde uobličio se na stražnjem zidu, au prednjem desnom
kutu našli su se glazbena linija i televizor na niskome
stolu.
"Izgleda kao dvorana u kojoj sam pohađala satove plesa
- S osam ili devet godina. Bila je istog takvog oblika. "
Dotakla sam papir na mjestu gdje je istureni četvrtasti
zid sužavao stražnju stranu prostorije. "Tu su bili tuševi --
izlazi su vodili kroz drugi plesni prostor. Ali glazbena linija
je bila tu "- pokazala sam na lijevi kut -" i bila je starija,
a televizora nije bilo. U čekaonici se nalazio prozor - gledano
kroz njega, prostorija se vidjela iz ove perspektive. "
402 Alice i Jasper su samo buljili u mene.
"Sigurna si da je to ta ista soba?", Upitao me
Jasper, i dalje mirno.
"Ne, uopće nisam - većina plesnih studija zacijelo
izgleda više-manje isto - zrcala, rukohvat. "Prešla sam
prstom preko drške za plesače pričvršćene preko zrcala.
"Samo mi se obris učinio poznatim." Dotakla sam vrata,
smještena na točno istom mjestu kao ona koja sam
pamtila.
"Bi li imala ikakvog razloga sada otići onamo?", Prenula
me Alice pitanjem.
"Ne. Nisam tamo bila već skoro deset godina. Bila
sam grozna u plesanju - na nastupima su me uvijek stavljali
u pozadinu ", priznala sam im.
"Znači, nema načina da te se dovesti u vezu s tim
mjestom? ", upitala me Alice napete.
"Ne, mislim da se čak i vlasnik promijenio. To je sigurno
neki drugi studio, negdje drugdje. "
"Gdje se nalazio taj studio kamo si ti išla na ples?",
upitao me Jasper opuštenim glasom.
"Odmah iza ugla gdje stanuje moja mama. Obično
sam išla pješke onamo poslije škole ... ", rekla sam i pustila
da mi rečenica ostane nedovršena. Nije mi promaknuo
pogled koji su razmijenili.
"Znači, ovdje u Phoenixu?" Glas mu je i dalje bio
ležeran.
"Da", prošaptala sam. "Na uglu Pedeset osme ulice i
avenije Cactus. "
Svi smo samo šutke sjedili i promatrali crtež.
"Alice, je li linija na tom mobitelu sigurna?"
"Jest", potvrdila mi je. "Broj bi samo pokazao da smo
još u Washingtonu. "
403
"Onda mogu s njega nazvati mamu."
"Mislila sam da je ona na Floridi."
"I je - ali uskoro se vraća kući, a ne može se vratiti
u tu kuću dok je ... "Glas mi je zadrhtao. Palo mi je na
pamet nešto što je Edward rekao, o onoj crvenokosoj
ženi u Charliejevoj kući, iu školi, gdje će naći karton s
mojim podacima.
"Kako ćeš doći do nje?"
"Nemaju stalni broj, osim kod kuće - trebala bi redovito
provjeravati ostavljene poruke. "
"Jasper?", Upitala ga je Alice.
Razmislio je o tome. "Ne vidim kako bi to moglo
naškoditi - samo, naravno, pazi da joj ne kažeš gdje si. "
Željno sam dohvatila telefon i nazvala poznati broj.
Zvonilo je četiri puta, a zatim sam čula kako mi prpošno
glas moje majke govori da ostavim poruku.
"Mama", rekla sam nakon piska, "ja sam. Slušaj, trebam
jednu uslugu. Važno je. Čim dobiješ ovu poruku,
nazovi me na ovaj broj. "Alice se već našla uz mene i zapisala
broj u dno svoga crteža tako da ga vidim. Pažljivo
sam ga pročitala, dvaput. "Molim te, nikamo ne idi dok
se ne čuješ sa mnom. Ne brini se, dobro sam, ali moram
što prije razgovarati s tobom, bez obzira koliko
kasno bude kada dobiješ ovaj poziv, u redu? Volim te,
mama. 'Đenja. "Zažmirila sam i pomolila se iz dna duše
da je nikakva nepredviđena promjena planova ne dovede
kući prije nego što dobije moju poruku.
Smjestila sam se na kauč i počela grickati preostalo
voće s tanjura, očekujući provesti dugu večer u čekanju.
Pomislila sam da bih mogla nazvati Charlieja, ali nisam
bila sigurna bih li sad već trebala biti kod kuće ili ne.
Usredotočila sam se na vijesti, pazeći na novosti o Flo404
ridi, ili o predsezonskim treninzima - o štrajkovima ili
uraganima ili terorističkim napadima - o bilo čemu što
bi ih moglo nagnati da se ranije vrate kući.
Besmrtnost zacijelo sa sobom donosi bezgraničnu
strpljivost. Ni Jasper ni Alice očito nisu imali potrebu
da se pozabave bilo čim. Alice je neko vrijeme još Risala
nejasni obris mračne sobe iz svoje vizije, koliko je uopće
mogla vidjeti pri svjetlosti televizora. Ali, nakon što je
završila, jednostavno je sjela i zagledala se u prazne zidove
svojim svevremensko očima. Ni Jasper nije došlo
da se ushoda, proviri kroz zavjese ili pobjegne vrišteći
kroz vrata, za razliku od mene.
Zacijelo sam zaspala na kauč dok sam čekala da telefon
opet zazvoni. Hladni dodir Alicinih ruku nakratko
me probudio kad me odnijela u krevet, ali opet sam se
obeznanila prije nego što mi je glava pala na jastuk
